Kolumne

O (ne)moralnosti politika

Protekli izbori izbacili su u prvi plan dva zanimljiva politička slučaja. O njima se mahom pisalo i govorilo kao o političkim ekscesima.

Prvi slučaj odnosio se na dvojicu Bošnjaka (Haris Pleho i Rasim Smajić), koji su se izjasnili kao Srbi i kao Srbi će ući, procjenjuju analitičari, u Dom naroda federalnog parlamenta. Zloupotrebljavajući slobodu izjašnjavanja o nacionalnoj pripadnosti (o čemu nema nikakvih pravila!) ova dvojica političara će donositi zakone na kojima će počivati država (čije ustrojstvo im se, inače, ne sviđa!). Da apsurd bude veći, neko od njih je u medijima objašnjavao kako je to bio način da pokažu nakaznost Dejtonskog ustava. Kakvi ljudi, takvo i objašnjenje!

Ovo političko razbojništvo nije uznemirilo političku sferu. Nije bilo rasprava, a ni saopštenja. Ne vjerujem da će se oglasiti ni organi krivičnog gonjenja i pored toga što se očigledno radi o povredi tuđih prava i prevari čiji je cilj sticanje imovinske koristi.

Istorija ove vrste nemoralnosti nije od juče. U modernu politiku ju je instalirao Ejub Ganić 1990, a u život vratio Željko Komšić. Dakle, slučaj je važan zbog toga što razotkriva unutrašnje biće aktuelnih politika. Tačnije, iz njega se jasno vidi na kojim principima se konstituišu naše politike i način na koji ostvaruju svoje ciljeve. U aktuelnom političkom slučaju ne radi se samo o sumnjivom moralu dvojice političkih prevaranata. Oni su proizvod politika koje svoje nemoralne ciljeve ostvaruju svim sredstvima.

Drugi slučaj tiče se neovlaštenog prisluškivanja premijerke Republike Srpske. Tu su stvari malo komplikovanije jer otvaraju kompleksna pitanja i politike i prava. Neovlašten snimak razgovora premijerke očigledno je pušten u javnost kako bi objelodanio kupovinu poslanika kako bi se stekla skupštinska većina za formiranje vlasti. I premijerka i MUP RS, od koga je zatraženo hitno ispitivanje slučaja, fokusirali su se na neovlašteno snimanje razgovora. Ostalo je nejasno da li je razgovor zaista vođen ili se radi o fonogramskoj  montaži!? Sudeći po brzom i nejasnom ministrovom reagovanju, teško da će biti odgovora nadležnog tužioca.

Slučaj je višestruko zanimljiv. Ako ne bude tužilačke mudrosti, slučaj bi mogao  dodatno kompromitovati i politiku i pravo. O čemu se radi? I kupovanje poslaničkih mandata i neovlašteno tonsko snimanje su kriminalne djelatnosti. Krivično goniti jednu, a ćutati o drugoj vodilo bi u još jednu kriminalnu aktivnost - zloupotrebu tužilačke dužnosti da procesuira svaku vrstu kriminala. Zbog toga je prvi korak u ovoj političkoj farsi odgovor na pitanje da li je snimak autentičan, gdje je razgovor vođen, ko su akteri, šta je premijerka zaista rekla, itd. Premijerka ne treba da nosi hipoteku zataškanog slučaja.

Zašto je to važno? Ako je snimljeni razgovor o kupovini mandata zaista vođen, onda neovlašteno snimanje takvog razgovora ne bi trebalo smatrati društveno opasnom djelatnošću. Takve aktivnosti političkih aktera su teška zloupotreba političkog povjerenja i političke časti (ako to još postoji!?), zbog čega ih treba smatrati opasnim političkim kriminalom. Društvo ima pravo da zna na koji način i sa kojim ciljem njegovi politički predstavnici vrše političku vlast. Mandat koji političar dobije od građana ne smije biti predmet nikakve lične trgovine. Ako politika postane privatna profiterska djelatnost, a izgledaće da se na to svodi sve dok se slučaj ne rasvijetli, onda je đavo odnio šalu. Dakle, ako neko i nedozvoljenim sredstvima i na nedozvoljen način otkrije kriminal koji je opasan za društvo, u njegovom nezakonitom postupanju neće uvijek biti društvene štetnosti i krivične odgovornosti. Naprotiv, njegova nezakonitost može predstavljati nemjerljivu društvenu korist. U krivičnoj pravnoj teoriji to se zove "djelo malog značaja". Moglo bi se to u izvjesnoj mjeri uporediti sa situacijom kada se na suđenju opasnom napasniku pojavi  neovlašten snimak silovanja. Da li će ga sud prihvatiti, ili odbaciti kao nezakonit dokaz? Svako razuman će zaključiti da je interes društva da budu kažnjeni teški prestupnici važniji od pojedinačnog prava na zaštitu privatnosti.  Ima u praksi evropskih sudova mnogo primjera o ovakvoj ravnoteži ciljeva.

Rekoh da oba navedena slučaja duboko ulaze i u sferu prava jer predstavljaju nove oblike kriminala. Nisam siguran da će naš pravni sistem brzo dati odgovarajući pravni odgovor. Ako je pravo izraz političke volje vladajuće klase, onda odgovor od pravosuđa ne treba ni očekivati. Međutim, nije pravni aspekt ovih slučajeva okosnica  priče. Pravo će biti djelotvorno onoliko koliko budu ozbiljne i odgovorne politike. Zbog toga je moralnost politike danas društveno pitanje prvog reda. Ako je politika ogrezla u nemoralu, društvo je u predvorju sveopšte kriminalizacije. Konačan ishod nemoralnosti politike je njen kraj. Nedavno završeni izbori su pokazali da ne postoje politike sa većinskim i snažnim povjerenjem. Građani su, očigledno, dezorijentisani. Iz takvog rezultata nastaju trgovačke, neprirodne i nečasne koalicije. A iza njih rasulo i haos.

Ima mnogo pitanja koja političari i politike treba da postave sami sebi. Prvo i najvažnije trebalo bi biti pitanje vlastitog morala i odgovornosti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije