Danas, kad među nama više nema Jovana Babića, nije lako reći ko je on bio, šta je sve radio i uradio, kakve je rezultate postigao, kakav je uticaj imao među savremenicima, a šta će, pak, značiti potomcima u bližoj i daljoj budućnosti.
Nema sumnje, pokojni Jovan Babić je bio svestrana ličnost i stvaralac. Bio je učitelj, nastavnik, profesor, državni službenik, novinar, publicista, književnik, hroničar, feljtonista, prevodilac (sa češkog i njemačkog jezika), majstor fotografije, humanista i angažovani intelektualac enciklopedijskog formata.
Jovan Babić je rođen 1934. godine u selu Crni Lug, kod Bosanskog Grahova. Tu je završio osnovnu školu, Državnu nižu realnu gimnaziju u Drvaru, Učiteljsku školu u Banjaluci, a studije u Sarajevu i Novom Sadu. Manji dio radnog vijeka proveo je u prosvjeti, u osnovnim i bivšoj banjalučkoj Učiteljskoj školi, a glavninu u novinarstvu, od toga najkraće u banjalučkom "Glasu", znatno duže u zagrebačkom "Vjesniku", a najduže kao urednik i šef dopisništva Tanjuga iz Banjaluke. Ipak, u najširoj javnosti Republike Srpske, Bosne i Hercegovine i izvan nje Jovan će ostati upamćen kao poznat i priznat novinar, a zatim kao veoma ugledan i plodan publicista.
Prvi tekst sa njegovim potpisom objavljen je 27. februara davne 1957. godine u sarajevskom "Oslobođenju" i od tada do danas objavio je nekoliko desetina hiljada tekstova, svih rodova i žanrova, u mnogobrojnim dnevnicima, nedjeljnicima, na radiju i televiziji, zatim u književnim časopisima i revijama srpskog, a ranije srpsko-hrvatskog jezičkog i govornog područja. U svom novinarskom radu uvijek se držao principa profesionalizma i novinarskog morala i etike. U dugogodišnjem spisateljskom poslu pisao je agencijske vijesti, izvještaje, članke, komentare, radio i davao intervjue, ali su ga najviše privlačile reportaže, feljtoni i novinske priče.
U nemalom književnom opusu Jovan Babić je uglavnom forsirao tzv. zavičajne teme, prije svega one koje se tiču njegovog rodnog Grahova, a potom i ostalih krajeva Bosanske Krajine, Zmijanja, Banjaluke, gradeći svoju naraciju na događajima i ličnostima iz istorije, narodnog predanja i umjetničke fikcije. Može se reći da je Babić nastavljač kočićevske pripovjedačke tradicije i njegove beskompromisne literarne borbe za Istinu, Pravdu, Slobodu i Otadžbinu. Sva je njegova literatura prepuna krajiških nepokornika i bundžija. Istovremeno, Babić je i jedan od posljednjih predstavnika tzv. socijalne literature, zato što se u gotovo svim svojim književnim djelima, naravno literarnim izražajnim sredstvima, zalagao i nastojao da afirmiše socijalnu pravdu, humane odnose među ljudima, društvenim grupama, narodima, a osuđivao je zlo, nepravdu, šikaniranja i tlačenja poniženih i socijalno obespravljenih društvenih slojeva i pojedinaca. Upečatljivi su i ostaće trajno upisani u kolektivnu memoriju srpskog naroda njegovi opisi užasa stradanja srpskog naroda, civila, djece, žena i staraca u selima oko Banjaluke u ustaškom pokolju februara 1942. godine, koje je on dao u romanu "Drakulići", koji je doživio više izdanja, uključujući i prevod na engleski jezik. Da je samo to napisao, i ništa drugo, zaslužio je da ostane trajno upisan u srpske kulturne besmrtnike.
A napisao je još mnogo toga... Između ostalog i knjige: "Put u vječnost", "Odbrana i smrt", "Uspenije Gavrilovo", "Drakulići", "Ždralovačke pričke", "Crljeni kruv", "Spomen-hram svetog velikomučenika Georgija u Drakuliću", "Biljezi u vremenu", "Krezubi lavovi", "Prometeji sarajevskog Vidovdana", a u štampi je roman "Smrt pod krstom". Da se radi o značajnim ostvarenjima najbolje govori činjenica da su o tim djelima pisali brojni književni kritičari, istoričari, estetičari, publicisti i sami pisci, među kojima je i nekoliko akademika i redovnih profesora. Takođe, u prilog iskaza o vrijednosti Babićevih novinarskih, publicističkih i književnih tekstova svjedoče i podaci o brojnim nagradama i priznanjima koje je on dobio za svoje stvaralaštvo u posljednjih 35 godina, od nagrade Udruženja novinara BiH 1980, do Kočićeve nagrade za životno djelo 2012. i nagrade "Zlatni grb" grada Banjaluka 2014. povodom 80-ogodišnjice života, iako on priznanja i nagrade nikada nije tražio jer je polazio od uvjerenja da se čovjek dokazuje svojim radom, a ne slavljenjem tog rada i jubileja. Osim po ljepoti i upečatljivosti pisanja, Jovana Babića ćemo se sjećati i po ljepoti i uvjerljivosti živog, usmenog kazivanja. Bio je naš, krajiški Jovan Zlatousti.
Jovan nam ne bi oprostio ako i u ovom trenutku i ovoj prilici ne bismo pomenuli Gavrila Principa, "Mladu Bosnu" i ostale "prometeje sarajevskog Vidovdana", kako ih je on zvao. Zato ga i možemo zamoliti da sad, kad je tamo u onom, možda i boljem svijetu, pozdravi svog i našeg Gavrila, Anđela. I da mu kaže da ga nismo zaboravili. Ni njega ni njegove drugove, mladobosance i učesnike u Sarajevskom atentatu na Vidovdan 1914. Naročito smo ih pominjali prošle 2014, na stogodišnjicu Gavrilovog pucnja u Sarajevu. Ali, za to je najzaslužniji baš on, Jovan Babić. On, koji je još davne 1984. objavio onu knjižicu o Principu, "Put u vječnost", pa 1986. dramu "Odbrana i smrt", a najviše po romanu "Uspenije Gavrilovo", objavljenu ratne 1994. godine. Knjigom "Prometeji sarajevskog Vidovdana" otrgao je od zaborava Principove saborce i obavezao potomke za vječno sjećanje na njih. Niko više od njega, Jovana Babića, na tom polju nije zaorao dublje i šire, ni ostavio prepoznatljiviji biljeg. Hvala mu za to.
Jovan Babić je bio uporan i istrajan istraživač, odgovoran javni djelatnik i ličnost. Nije bio improvizator i nije volio improvizatore. Jedini autoritet koji je priznavao su činjenice i istina. Do posljednjeg dana i daha svog života ostao je vjeran svojim plemenitim idejama i idealima da se ljudska riječ ne smije iznevjeriti. Zbog toga i nije lako davao obećanja, ali ih je uvijek ispunjavao. Nije se štedio i kalkulisao kad je šta trebalo uraditi za opšte dobro, za profesiju kojoj je pripadao i zajednicu u kojoj je živio, a nije izbjegavao ući u polemiku sa ma kim ko onima i onome do čega je on držao nije mislio i činio dobro. Zbog prvog je imao dosta poznanika i poštovalaca, a zbog drugog oponenata i protivnika. Bio je pravi sin svog naroda i iskreno je podržavao sve njegove oslobodilačke težnje, ali bio spreman da i kod drugih naroda i zajednica uoči i pohvali isto. Tako se ponašao od mladalačkih dana do smrtnog časa. U jednu riječ, Jovan Babić je bio mudar, dobar i veliki čovjek. Zbog toga za njim, pored porodice i rodbine, tuguje toliko mnogo ljudi. Najviše u Banjaluci, u kojoj je živio posljednjih 60 godina, ali i u Drvaru, poneko u Sarajevu i Novom Sadu, u kojima je škole pohađao i završavao, najviše u Grahovu, a svi u rodnom mu Crnom Lugu, posebno oni njegovi saplemenici koji su se vratili u rodno selo; tuguju njegova brda i doline, šume i nepokošene livade, nedozrele jabuke i svaki kamen na koji je makar jednom stala Jovanova plemenita i laka noga.
Kao i svi veliki ljudi, i Jovan Babić je umro samo jednom. Za sve što je radio i uradio neka mu Gospod Bog podari rajsko naselje i neka mu je laka zemlja, ispod koje će vječno počivati. Mir njegovoj duši i SLAVA MU!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.