Srednja klasa, dobro je poznato, čini društvenu okosnicu svakog razvijenog društva.
Ljekari, prosvjetni radnici, naučni i kulturni radnici, mali i srednji preduzetnici, administrativni radnici, srednje i visokoobrazovani građani u svakoj modernoj državi svijeta predstavljaju najbrojniji sloj koji generiše privredni, naučni i tehnološki razvoj tih zemalja. Na kraju krajeva, stara je istina da je zemlja jaka onoliko koliko je jaka njena srednja klasa. Degradacija društava nastalih na ruševinama bivše Jugoslavije upravo je i počela onog trenutka kad su ljudi koji ekonomski, obrazovno i kulturno pripadaju tom srednjom sloju počeli rapidno da siromaše. Na taj način ostali smo bez unutrašnje baze od koje direktno zavise domaća potrošnja, domaća štednja, inovacije i normalan razvoj.
Najveći dio te srednje klase naglo je, dakle, osiromašio. S druge strane, mali procenat ljudi se enormno obogatio u ratu i nakon njega, koristeći sve nedostatke u procesu izgradnje vladavine prava na ovom prostoru. Nepravda, izigravanje pravnih normi, neshvatanje načela moderne demokratije i vladavine prava, nepostojanje stabilnih institucija - sve to dovelo je do degradacije osnovnih vrijednosti u društvu u kojem više nije važno ko šta zna i koliko radi, nego koliko je podoban a da bi se moglo napredovati u sistemu. Taj sistem je postao zapravo antisistem, u njemu su dominantne antivrijednosti, a normalni ljudi postaju očajni jer uviđaju da oni i njihova djeca nemaju ovdje nikakvu perspektivu. Njihov izbor da, stoga, napuste ovaj prostor i odu negdje vani gdje se i dalje poštuju rad i zalaganje, stručnost i poštenje, koliko god da je tragičan za Republiku Srpsku i BiH, toliko je u principu logičan.
Ako želimo da preokrenemo stvari, odnosno ako želimo da nas ima na ovom prostoru za pet, deset i trideset godina, onda moramo da izvršimo društvenu rehabilitaciju srednje klase. Dakle, potrebna je izgradnja sistema u kojem će najveći broj građana imati šansu da živi pristojno od svoga rada, da školuje svoju djecu, da se liječi i ima zdravstvenu zaštitu dostojnu čovjeka, da putuje u onoj mjeri u kojoj putuje prosječna češka, poljska ili slovačka porodica. Potrebno je stvarati sistem koji će vratiti dostojanstvo radnicima u policiji, prosvjeti, zdravstvu, privatnom sektoru. Potrebni su nam društveni i državni mehanizmi koji njeguju ambijent u kojem će se ponovo poštovati struka, u kojem će roditelji svoju djecu vaspitavati da samo učenje i marljiv i pošten rad obezbjeđuju pristojnu budućnost.
Da bi se to postiglo potrebne su nam politike i političke stranke koje neće direktno zavisiti od onog malog broja superbogatih koji su do novca došli na sumnjive načine, a koje se politički obraćaju ljudima koji su najnižeg obrazovnog, materijalnog i kulturnog nivoa. Aktuelne političke elite, u najvećoj makar mjeri, preziru srednju klasu jer je njome teško manipulisati i njoj se ne mogu prodavati jeftine demagoške priče. Naše političke oligarhije, čast izuzecima, žele da unište srednju klasu i pretvore je u obespravljenu i amorfnu siromašnu masu koju je lako kupiti sa nekoliko šatorskih priredbi, par kilograma kafe i šećera. Ovdašnji političari žele neobrazovane i primitivne biračke mase, jer se za njih ne treba previše truditi. Na taj način samo društvo konstantno siromaši, postaje sve primitivnije, tehnološki zaostalije i sa sve manje ljudi koji su u stanju da obezbijede promjenu.
Većina ovdašnjih političara se trudi da dokaže da je besmisleno sa ljudima komunicirati normalno i nuditi im konkretne projekte i rješenja. Kažu, ljudi to ne razumiju, ne žele to da slušaju. Ti političari duboko preziru građane, smatraju ih ometenima u razvoju i nastoje da učine sve kako bi ih eliminisali i iz političkog procesa, ali i iz same zemlje tako što će stvarati ambijent da se ti građani isele odavde. Naprotiv, lično sam potpuno uvjeren da mi imamo ljude pametne upravo onoliko koliko su to prosječni Nijemci, Kanađani ili Austrijanci, a dokaz tome je činjenica da naši ljudi najnormalnije uspiju u tim zemljama kad tamo emigriraju. Nije, dakle, problem u inteligenciji naših ljudi, problem je u tome da ovdje ne postoji sistem koji bi im omogućio da se realizuju kao na tim mjestima.
Dakle, jaka ekonomija počinje sa jakom srednjom klasom. Politički sistem mora da uvaži tu činjenicu ukoliko želi napredak Republici Srpskoj. Potrebne su nam stimulativne zakonodavne mjere koje će fiskalno rasteretiti srednju klasu. Potrebno je smanjiti fiskalno opterećenje plata radnika i omogućiti im da više novca od njihove bruto plate ostane u njihovim džepovima. Konkretno, trenutno na neto platu od 1.000 KM poslodavac ima obavezu da uplati još 625 KM doprinosa, što znači da od radnika država uzima preko 60% njegove zarade. Taj procenat mora da bude ne veći od 35%, što bi značilo da u konkretnom slučaju država po osnovu doprinosa radniku uzima najviše 350 KM, a radnik dobija neto iznos od 1.275 KM. Prema tome, fiskalnom reformom radnik sa navedenom trenutnom platom dobija 275 KM više nego što trenutno ima, poslodavac isplaćuje istu bruto platu, odnosno nema povećanje troškova za plate, a država dobija manje novca. Država će zato pametnije da koristi ono što dobije od produktivnog dijela stanovništva, odnosno smanjiće neproduktivnu javnu potrošnju u vidu plata partijskih činovnika tako što će smanjiti broj partijskih zaposlenika u javnom sektoru, a takođe će novac uštedjeti i na transparentnijem sistemu javnih nabavki, racionalnijim korišćenjem prirodnih resursa. No, ono što je najvažnije, takvom stimulativnom poreskom i drugim politikama u oblasti rada zapravo bi došlo do povećanja baze zaposlenih lica na čije plate se uplaćuju doprinosi, odnosno došlo bi i do suštinskog povećanja zaposlenosti, ali i formalnog, i to tako što bi poslodavci za one radnike za koje trenutno uplaćuju doprinose na minimalnu platu te iste radnike mogli da prijave na puni iznos plate.
Primanja penzionera ne smiju doći u pitanje, jer je riječ o sredstvima koja su penzioneri zaradili u toku svog radnog angažmana. Republika mora pristupiti reformi penzionog fonda, a osnovni cilj mora postati likvidnost Fonda PIO, kao i stvaranje privatnih penzionih fondova. Fond PIO mora postati ograničeni investicioni fond koji pravi novac. Penzionerima je potrebno vratiti dostojanstvo, jer je to ljudska i pravna obaveza, a time se šalje i direktna poruka sadašnjim radnicima da postoji sistem i vizija da će i oni imati solidne penzije kad završe svoj radni vijek.
Porez na dobit plaćao bi se samo na iznos dobiti koja se isplaćuje vlasniku udjela ili akcija u privrednom društvu. Na taj način država bi doprinijela jačanju investicionog potencijala privrednih subjekata, odnosno pametnom i dugoročnom ekonomskom politikom forsirala bi investicije umjesto potrošnje i štednje.
Jedinstvenim javnim registrom propisali bi se svi fiskalni i parafiskalni nameti privredi. Na taj način bi regulatorni organi konačno imali pravu sliku šta to sve opterećuje preduzetnike i sve one koji bi to da postanu, odnosno znali bismo koje sve namete treba da smanjujemo i eliminišemo kako bi nam privreda postala konkurentna, a zarade radnika veće.
Prema tome, evidentno je da postoje brojni mehanizmi koji omogućuju ekonomski oporavak srednje klase. Ono što je važno jeste da taj sloj stanovništva, a kojem treba da pripada najveći broj naših građana, ne izgubi dignitet i vjeru, odnosno da nikad ne zaboravi da nam znanje i ono što smo učili i naučili da radimo niko ne može oduzeti. Normalan i pristojan svijet će prije ili poslije i ovdje da vrati ulogu koja mu pripada jer vremena skorojevića, neobrazovanih kadrova i primitivne kvazielite ne mogu vječno da traju.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.