Kolumne

Rialiti naš nasušni

U četvrtak počinje "Veliki brat". Znam iako mi je TV privremeno onesposobljen. Znam zato što su i čitaoci ozbiljnih dnevnika kakvi su "Danas" i "Politika" na prvoj strani obavešteni o tome. Kao i ljubitelji tabloida.

Znam i da je Vojislav Šešelj bio na "Farmi". Valjda na "Farmi", ne razlikujem baš dobro te forme. Ne gledam, ali znam, zato što me svi tabloidi obaveštavaju o tome. Od naslovne, pa nadalje. Nisam gledala, ali znam da će na skorašnju gej paradu dovesti "Pet hiljada četnika". Ubi me naslov praćen ogromnom fotografijom i podugim tekstom. I da je izvesna Vendi njegova prošlost, pa ako želi da priča - neka priča, one neće. E, da, znam i da je zdraviji od Vučića i Tome.

E sad, nisam baš sigurna da li su u toku "Parovi" ili "Maldivi", Hepi preskačem i kad mi televizor nije u zastoju, eventualno pogledam jutarnji program ako se probudim sa petlovima, pošto oni kreću u pet sati sa jutarnjim programom. Na Hepiju. A za "Maldive" znam iz dva razloga: mesecima ili nedeljama me vesti sa te destinacije gađaju sa naslovnih strana. A i zabavila me koleginica, verovali ili ne iz jednih od ono dvoje ozbiljnih novina navedenih na početku,  prepričavajući mi zgodu koju je direktor lista imao sa jednim od urednika. Došao čovek, zatražio neplaćeno odsustvo, kaže: "Maldivi, idem u Maldive". Direktor se poradovao što njegov uposlenik može da otputuje na egzotičnu destinaciju i odobrio. Neće posao da pobegne, a uvek ima zamenu, neka se čovek odmori i uživa. Posle su mu rekli gde su ti Maldivi. Nisam imala srca da ga pitam za detalje.

Morate mi verovati - a i ne morate, svejedno je - na reč da spadam u one malobrojnije koji zaista ne gledaju te programe. Zapravo, spadam u one još malobrojnije koji to i ne smatraju programom. Više pogromom na mozak, psihu, dušu. Pa, kako znam ako ne gledam?

Pa, čitam sve dnevne novine, to mi je radna obaveza. A ne mogu da žmurim i da istovremeno gledam naslovnu stranu. Ovo malo zdravlja čuvam tako što ne zalazim u drugu polovinu žutara, a ako mi je do neke vesti iz sporta krenem naopačke, od poslednje strane. Mada je i to opasno, pošto neki tabloidi tu rezervišu prostor za ekskluzivu koju je prethodne noći gledalo bar pola zemlje. Plus dobar deo regiona. Nisam pala s Marsa, a i redovno me obaveštavaju o rejtingu televizijskih programa i gledanosti. Prva i B92 mogu da pariraju Hepiju samo ako i oni uvedu bljuvotine uživo. Pinku ne mogu ni da dahću za vratom, pošto je čitav Pink jedan rialiti, čak i dobar deo informativnog programa.

Nisam pala s Marsa, znam da se tabloidi kupuju zbog pikanterija raznih vrsta, što više s one strane dobrog ukusa - to bolje. Tu su Soraje i ministri rame uz rame.

Nisam pala s Marsa, znam da pretežan televizijski šar živi od kuća i kućica u kojima se malo poznati pre ulaska vaćare, tuku, psuju, pljuju i pojma nemam šta još sve rade. Moguće da i pravu nuždu obavljaju pred svevidećim okom.

Nisam pala s Marsa, znam da su silne produkcijske kuće nastale i stasale upravo na omogućavanju masi da viri kroz ključaonicu.

Nisam pala s Marsa, znam da mnogi ljudi vole da vire u tuđe tanjire, krevete i klozete. Zabave se, mada ne razumem šta je tu zabavno, a pri tome - utvrde da i "slavni" hrču, češu se, imaju salo i pregibe gde ne treba, celulit i fleke na koži. Ne peru zube i ne kupaju se, prde i smrde. Da, da, lepo se smrad oseti iako je s one strane čarobne kutije. Pa, kad nisam pala s Marsa, što zamajavam ljude na ovolikom prostoru? Zato što mi uprkos svemu nije jasno zašto je to tako. Kad sam bila mlađa verovala sam da su mnogi čitali Orvelovu "1984" i "Farmu životinja", te Vojnovičevu "Moskvu 2042" i da će razmišljati ozbiljno o tome kako da nam se ne dese svevideće oči i hijerarhija u kojoj su svi jednaki, samo su neki malo jednakiji.

Do 2042. još imamo da gazimo, stvarnu '84. pregurali smo gotovo neosetno; onda su nam se naredne dve decenije pretvorile u pravi horor. Nije bilo rialitija, ali jeste prenosa rata uživo i odloženo. Što bolje - to više. Iste slike zločina i žrtava su kružile diljem bivše SFRJ, samo su potpisi bili drugačiji. Da se "utvrdi" da su zločinci uvek s one druge strane. Novine, koje po formi nisu bile tabloidi, ali suštinski jesu, to su potom štampale u danas nezamislivim tiražima.

Političari su predvodili tadašnje farme i bili mala velika braća.

Oni naši su nas uveli u tranziciju iznebuha, malo pre ratova i više uz njih i uživo nam drali kožu, prevrtali dušeke da izvade poslednju crkavicu čuvanu za stare dane i bolest. Napravili su Jezdu i Dafinu i još mali milion kopija i kopijica i odneli na nepoznate (?) adrese gomilu novca dok su u ogromom rialitiju, navučeni obećanim kamatama, ljudi danima i noćima dreždali u redovima pred "bankama".

Onda su tim novcem pokupovali sve što je valjalo. I pre i posle 5. oktobra. I kao da nismo bili zamorčići u njihovim režiranim rialitijima svi su nam objašnjavali da su nas pokrali oni prethodni, oni neposredno pre njih. Ovi, svi na vlasti, pošteni su i nevini ko novorođenčad, pod njima nam je najbolje. Dobro da bolje ne može biti.

U danima prvobitne akumulacije pljačke neki su počeli da otvaraju televizije. Prvo je stigao "Veliki brat", ostalo je istorija koju živimo uživo. Neko prikovan uz mali ekran, neko odvraćajući glavu od njega, ali niko ne može da utekne.

A i kad na nekoliko dana zatvori televizor i ne čita novine čovek ima rialiti. Moj je tekao ovako: Korčula, Orebić, Neum, Metković, Ploče… Šamac, Batrovci, Šid, Beograd. Nemam pojma šta je sve prohujalo između Ploča i Šamca. Punih 15 sati, nekoliko puta je autobus izlazio iz Hrvatske i ulazio u BiH, pet ili šest pasoških kontrola, nekoliko pečata u pasošu, kao da sam obišla svet. Ne mogu sve da pohvatam, ali oko tri sata sa graničnim policijama. Vrlo ljubaznim, na sreću. A, nije bilo gužve, baš nikakve. Nisu nam ni prtljag pretresali. Bio je mrkli mrak od Ploča do Šida ili Rume. Tu i tamo odsjaj vode i udaljena svetla.

U ona vremena kad SFRJ nije bila bivša, isti put - nelogičan, naravno, zato što ima kraćih u kilometrima, a podjednako dobrih, recimo Beograd, Čačak, Višegrad, Foča, Bileća, Trebinje, Dubrovnik, Ston, Orebić, Korčula - prelazio se bar za ta tri granična sata manje. A nije tada bio problem ni kupiti avionsku kartu do Dubrovnika ili Splita, pa na brod, da se čovek privikne na plavo prostranstvo. I otići stvarno na odmor, a ne ućariti par kupanja u pauzama skupa na koji ste velikodušno pozvani. Korčulanska ženska letnja škola je, sva sreća, dobra zaista.

Znam, pitaće neko, kakve veze imaju "Farma", "Maldivi", "Parovi" i "Veliki brat" sa Korčulom i "Lastinim" autobusom kom, baksuza li, hlađenje radi više nego dobro, previše dobro, a sedište samo pada. Punih 15 sati. I kakve veze to ima sa ratovima koji su nam doneli granične prelaze iza svake čuke i tranzicijom koja nam je ispraznila džepove i račune? Rialiti, to je to. Zato i ne razumem što ljudi koji su prinuđeni u životu da budu žrtve tuđih rialitija vire kroz elektronsku ključaonicu i zure u nečije nameštene živote? A, onda to još natenane čitaju i gledaju u tabloidima? I pride plaćaju. I što "Danas" i "Politika" reklamiraju "Velikog brata"? Hoće li i oni svoje strane uskoro popunjavati Stanijama, Kristijanima, Macama, Cicama, Micama, Šabanima. Pravdajući se da ljudi to toliko vole da i urednici uglednih novina idu u Maldive.

Izgleda da 2042. uopšte nije daleko.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije