"Moramo da radimo onaj posao za koji smo plaćeni", zaključio je danas ministar prosvjete i kulture Republike Srpske, gospodin Dane Malešević na konferenciji pod nazivom "Kako osigurati kvalitet znanja bez korupcije", održanoj u Banjaluci, a u organizaciji Ministarstva prosvjete i kulture i Antikorupcijske mreže.
S obzirom na težinu gorenavedenog citata, koji u najmanju ruku zaslužuje da se nađe u narednom izdanju "Antologije mudrih misli i izreka", da sam ja kojim slučajem izgovorio nešto tako duboko, momentalno bih prekinuo svoje izlaganje, blago se naklonio prisutnima, uz ovacije napustio salu i na taj način pojačao efekat izrečenog. No, zahvaljujući dijametralno suprotnim profilima ličnosti autora navedenog citata i autora ovog teksta, ministar je zadržao svoje mjesto i dostojanstveno nastavio dalje u sličnom maniru.
"U borbi protiv korupcije potrebno je mijenjati podzakonske akte da bi bile otklonjene sve manjkavosti", ispalio je ministar i ovom revolucionarnom idejom bacio sasvim novo svjetlo na temu borbe protiv korupcije. I dok su prisutni afirmativno klimali glavom, prisjećajući se, sa sjetom u očima, kako smo nekad dobre akte imali, neupućeni među nama bi se zakleli da je u borbi protiv korupcije potrebno mijenjati ljude, no ne kaže se džaba da se čovjek uči dok je živ.
U nastavku je ministar objasnio kako su u resoru koji vodi "već utvrdili zakonske akte kojima se nastoji spriječiti korupcija u obrazovanju, te da resornom ministarstvu još niko nije prijavio koruptivne radnje u obrazovanju", dakle sve je već spremno, samo se čeka da neko baci prvi kamen.
Poštovani gospodine ministre, dužnost mi je, kao odgovornog građanina, da Vas informišem da je obrazovni sistem Republike Srpske potpuno istrunuo od korupcije i da biste ga uspjeli očistiti jedino ako ste predvidjeli akt kojim je propisano spaljivanje do temelja svih obrazovnih institucija u zemlji, a potom posipanje paljevine sodom bikarbonom. Međutim, pošto bi se takav akt u većoj mjeri kosio sa Zakonom o javnom redu i miru i čitavim setom drugih zakonskih i podzakonskih akata, potrebno je pristupiti manje invazivnim metodama.
Mene, primjera radi, zanima koji se akt treba promijeniti da bi se na adekvatan način vršila provjera sticanja zvanja saradnika na javnim univerzitetima u Republici Srpskoj. Nije li indikativno to što pojedini predavači na visokoškolskim ustanovama u RS kriju svoje biografije kao zmija noge? Šta je to što njih razlikuje od njihovih kolega čije su biografije uredno objavljene na internet stranicama institucije na kojima predaju? Da se razumijemo, ja ne sumnjam da oni posjeduju titule koje tvrde da posjeduju, ali me interesuje ta međufaza od dana diplomiranja do dana sticanja doktorskog ili magistarskog zvanja. Zašto nisu svi u obavezi da ozvaniče svoj prosjek, da li su i kako ostvarili uslov za upis u drugi ili treći ciklus studija (u skladu sa važećim aktima u trenutku upisa) i na kraju da li su ostvarili uslov za izbor u zvanje? Takođe, interesuje me šta je, u skladu sa novim i starim zakonskim i podzakonskim aktima, redoslijed koraka u vezi sa saradnikom za kog se utvrdi da mu je biografija lažna?
Siguran sam da gospodin ministar dijeli moje mišljenje da ništa ne govori u prilog zastranjivanju visokog školstva kao plagiranje naučnih radova. Kojim su aktima ljudi iz vašeg resora predvidjeli kontrolu objavljenih naučnih radova, ko je zadužen za primjenu tih akata i kako je moguće da im promiču pojedini autori koji objavljuju više radova od Ruske akademije nauka? Radovi koji su dopola pisani ekavicom, a otpola ijekavicom su primjer ne samo očiglednog plagijatorstva, nego i činjenice da je autor kompletan idiot koji nije bio u stanju da pročita ono što je pokrao prije nego što je dao rad na štampu, a da recenzenti nisu ni dotakli spomenutu škrabotinu prije nego što su dali pozitivno mišljenje na istu.
Šta je potrebno izmijeniti od akata da bi se zaustavilo manično zapošljavanje predavača i saradnika na javnim univerzitetima po rodbinskim i partijskim vezama? Indeksi studenata prelaze sa koljena na koljeno kao narodna pjesma, što je sasvim u redu, kad je potomak uglednog profesora ujedno i najbolji kandidat, ali šta kad nije? Tročlana komisija ima diskreciono pravo da potpuno zanemari prosjek, diplome, titule i sve ostalo što kandidati prilažu prilikom apliciranja i predloži kandidata kojem je najvažnija stavka u biografiji zapravo ime oca i ime majke. Kojim je aktom to regulisano i ko se stara o primjeni tog akta?
Postoji još masa pitanja koja zadiru u samu srž problema korupcije u obrazovanju, ali siguran sam da gospodin Malešević zna sva ta pitanja i odgovore bolje nego ja. Nije problem ni u aktima, ni u mehanizmu, nego u manjku političke volje da se obračuna sa korupcijom u obrazovanju. Ono što stoji između ministra Maleševića i obračuna sa korupcijom na Univerzitetu u Banjaluci, na primjer, nisu neodgovarajući podzakonski akti, nego činjenica da Banjalučki univerzitet već čitavu deceniju u političkoj raspodjeli vlasti pripada upravo partiji iz koje on dolazi.
Cijenjeni gospodin ministar može još koliko sutra donijeti akt kojim nalaže svim zaposlenima u visokom obrazovanju, dakle u jednoj od institucija koje je njegovo ministarstvo akreditovalo, da u propisanoj formi objave svoje biografije na internet stranicama ustanova na kojima predaju. Može formirati radnu grupu od deset ljudi da izvrše kontrolu objavljenih naučnih radova naših profesora i asistenata. Može isto tako da prekontroliše sporne konkurse na javnim univerzitetima, u recimo posljednjih nekoliko godina, ne treba ići dalje. Samo da izvrše prosto poređenje izabranog kandidata s ostalim kandidatima; osnovni podaci, prosjek, godine studija, dodatne diplome i sertifikati. Šta tu neko nekom treba da dojavi, kakvi akti da se mijenjaju?
Prema tome, gospodine ministre, manite se šuplje priče, potpisivanja povelja, pozivanja na deklaracije i traženja izgovora za sopstveni nerad.
I pročitajte još jednom prvu rečenicu prvog pasusa ovog teksta.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.