Kad su se, zapravo, zavadili Ivo Josipović i Zoki Milanović?
Možda to izgleda kao nevažno pitanje, predmet političke arheologije, ali odgovor pomaže da stvoriš sud o njihovim dubljim motivima, te zaključiš kako će se ubuduće ponašati i čemu, zapravo, teže...
Je li Josipović zaista politički mrtav? Ako i jest, može li se vratiti u akciju kao zombi kojega su nahranili mrtvačkim krastavcem? Da sjedi besposlen na Trgu maršala Tita, na Konzervatoriju preludira na klaviru, ili, preko puta, u skriptoriju Pravnog fakulteta piše učene rasprave, to se nekako ne podudara s njegovim stvarnim temparamentom. Na prvi pogled usporen i dobroćudan, zapravo je opasna politička zvjerka...
Namjerava li Milanović do kraja uništiti državu, poput stranke koju je već dosad tako lijepo razvalio? Gurnuo je zemlju u recesiju povećavajući državni budžet bez obzira na krizu. Upropaštava poreske obveznike, a kako bi sakrio tu tragediju, pokrenuo je idejni rat oko trenutačno nerješivih i nebitnih doktrinarnih pitanja. Sad je, pak, stao razbijati ekonomski sustav nasrtajem na financijske institucije i guvernera Narodne banke, ugrožavajući same temelje krhlog hrvatskog kapitalizma.
Diplomatski izolirana, Hrvatska će, čini se, naposlijetku posve napustiti okvire i zasade Europske unije pa se priključiti Grčkoj. SDP je hrvatska Syriza i sad još samo treba preuzeti Ustavni sud pa da se ozakoni prijelaz s tržišne ekonomije na diktaturu idiotizma… U tome bi mogao sudjelovati i Ivo Josipović, koji je nezaposlen i sigurno ne bi imao ništa protiv da postane predsjednik Ustavnog suda. Ove godine upražnjava se šest sudačkih mjesta te umjesto većine koju sad diskretno kontrolira Šeks, presudan bi utjecaj mogao steći Milanović ako plasira svoje prijatelje i idejne saveznike, od Siniše Petrovića do Josipovića i Bajića. Njihov bi zadatak bio da očuvaju naslijeđe esdepeove vladavine, zaštite udbašku kabalu i ohrabre ulične lijeve demagoge, tako da svi ekonomski problemi postanu nerješivi, pa izruče narednoj vlasti. Kao član ili predsjednik Ustavnog suda, Josipović bi pritom dobio imunitet od sudskog progona koji može poduzeti HDZ dođe li na vlast pa stane istraživati ZAMP. Stoga bi Ivo i Zoki sad mogli zakopati ratnu sjekiru…
Otkako je Sitting Bull, poglavica postkomunističkog lijevog establišmenta, izgubio izbore te napustio wigwam na Pantovčaku gdje je gradio svoj autoritet, pleme se našlo u rasulu… Tko sad može objediniti dodekafonsku mafiju, utjecaj na gradsku politiku u Zagrebu, ultraljevičare u Ministarstvu kulture i u udrugama civilnog društva s esdepeovskom stranačkom birokracijom sitnoga zuba? Ivo je bio kadar raditi i s bogom i s đavlom pa je politički operirao od Kaptola do mostarskog pribježišta Branimira Glavaša, dok je Milanović, umjesto da okuplja, jedino sposoban svih zavaditi i raspršiti. Da je Milanović Woody Allen, sad bismo imali sliku iz flešbeka: mali Zo razbija svaku vazu u kući, dok njegov stariji, nešto pribraniji brat Krešo skuplja s poda sitniš iz nekog od tih ćupova...
No, kakav god bio, Crazy Horse, ratni poglavica SDP-a, ima silnu energiju, agilan je i žilav političar. Služeći se svakojakim sredstvima pobjeđuje suparnike, dok se za Josipovića ne može sa sigurnošću znati funkcionira li bez sto hektara parka s faunom, Prvog gardijskog zdruga, civilne i vojne obavještajne službe te udbaških trećepozivaca, koji se više od dvadeset godina ne daju s Pantovčaka… Uostalom, jesmo li točno shvatili što su uopće bile Josipovićeve ambicije osim da se zadrži na predsjedničkom brdu iznad Zagreba?
Objavio je kako namjerava pokrenuti ustavne reforme i povećati svoje ovlasti te preuzeti imenovanje sudaca Ustavnog suda. Počeo je istodobno stvarati vlastitu političku mrežu - imao je svoje ljude u SDP-u, dogovorio se s Bandićem i pokušao isto postići sa svim ostalim lokalnim šerifima, bez obzira na njihovo političko usmjerenje, svjetonazor i ideologiju. Htio se tuđmanizirati, ali su ga u tome spriječili tuđmanisti. Oko toga se zapravo i sukobio s Milanovićem, što je, zaključuješ čim staneš računati, upravo i dovelo do njegova poraza na predsjedničkim izborima. Da mu je u Zagrebu pomagao Bandić - a htio je, najavio je podršku i odmah svršio u buksi - sigurno bi pobijedio! Stoga nema sumnje da je Zoki dao ili odobrio da se Milana odradi jer to nije mogao odlučiti ili provesti sam Ranko Ostojić - u esdepeovskom personalnom režimu on ima manju ulogu od Berije u Staljinovom… Ranko nema nikakvu vlastitu političku specifičnu težinu - čak nije prošao za Predsjedništvo na tajnim izborima u vlastitoj stranci. Kad mu istekne mandat može se mirno vratiti trgovanju ribom na malo i veliko. I nadati se da će ga Ustavni sud u novom sastavu na koncu osloboditi od odgovornosti za pretvorbu "Slobodne Dalmacije" gdje je bio direktor pošto su deal oko preuzimanja dogovorili Pavić i Sanader...
Kad su, zapravo, pukli Ivo i Zoki? Bilo je to, vidimo unatrag, kad je Milanović smijenio Linića. Ivo se, naime, povezao s tim tadašnjim ministrom financija u kojemu su esdepeovci našli šefa unutarnje oporbe, misleći da Milanović njega neće smjeti ukloniti - kako su još slabo poznavali svog ratnog poglavicu! To se sve događalo poslije Čačićeva pada - Slavko je stao preuzimati haenesove resore, otvorio HEP i pokušao zatvoriti kombinaciju s DIOKI-jem, u čemu su ključnu ulogu imali njegov prijatelj Ježić i korumpirana uprava kutinske "Petrokemije". Što je bilo veoma popularno u stranci, jer je esdepeovcima obećavalo mjesta u javnim poduzećima koje su bili prigrabili dečki iz HNS-a. No, pokazalo se - bilo je to i previše popularno: Zo je odmah shvatio kako mu se Ivo i Slavko tale iza leđa, te da im prilaze stranačke starokomunjare kojima se sviđa Linićev fundamentalistički pristup ekonomskoj problematici. Bilo je to blisko svim pripadnicima nomenklature ugroženim od Milanovićevih "mladoturaka" koje je on odabrao za ministre. Uzimao ih je s koca i konopca dok je krstario po zlosretnoj hrvatskoj provinciji i od vinograda do vinograda tražio ljude po svojoj mjeri... (Nastaviće se)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.