Kolumne

Sva naša deca ulice

"Jutros oko četiri časa automobil marke BMW izgubio je kontrolu i sleteo u Dunav kod Ade Huje kod restorana 'Carska ohota'. Tri osobe su isplivale iz vode, jedna sa teškim telesnim povredama, a dve su nepovređene. Pripadnici Rečne policije i Ronilački tim Žandarmerije pronašli su još dve i tragaju za trećom osobom. Po nalogu Višeg javnog tužioca vozaču D.J. je određeno zadržavanje".

Ovo je policijsko saopštenje izdato 22. novembra. Bezlično, kako i treba, s inicijalima, a opet strašno. Troje mladih Anastasija Stajić (16), Nemanja Antić (18) i Miloš Janković (20) nisu isplivali pošto je BMW, koji je vozio njihov prijatelj Dušan Jovanović (19), sleteo u Dunav. Osim Dušana, iz vode su se spasili Luka Višnjić (20) i Milica Jokić (18).

Nešto ranije u Istanbulu je uoči utakmice Evrolige između košarkaša Crvene zvezde i Galatasaraja u tuči izboden Marko Ivković (25) iz Zemuna.

Crna hronika nije gotova pošto su dečaci koji su nedavno napali pesnika Rašu Popova svoj konto od oko 300 pljački nemoćnih uvećali još jednom. Imaju po desetak godina i bandu koja hara ulicama Beograda. Još su mali da svoje žrtve tuku, pa ih samo plaše i u čoporu "odvajaju", ali pitanje je dana kada će sa proste otimačine preći na druge metode obrade žrtava.

Uzora ima na sve strane; nekoliko dana posle poslednje akcije dečaka ulice, u utorak, policija u Novom Bečeju privela je dvojicu mladića. Sumnja se da su N.S. (19) i J.S.M. (18) mučili, silovali i ubili Anđelku Azuicki (88). Isto se prezivaju, ali nisu braća, samo dobri drugovi. Detalji noćnog iživljavanja su toliko brutalni i bizarni istovremeno da ih ne treba iznositi javno, a zastrašujuće zvuči i sama činjenica da dva mladića napastvuju nemoćnu ženu koja im može biti prabaka.

Marko, Miloš, Nemanja i Anastasija su sahranjeni, Luka je operisan, Dušan je u zatvorskoj bolnici, navodno je pokušao da se ubije. O Nikoli i Jovanu još nema podrobnijih vesti, ali i u njihovim životopisima mora biti nečega što ih je odvelo do jezivog zločina. Dečaci nasilnici su na ulici. Verovatno će se primiriti sa prvim snegom, tek da prezime u toplom, pa razbuditi opet na proleće.

Markova smrt je prerasla u objavu rata navijačima muslimanske veroispovesti, čak su privremeno ratne sekire zakopali "Delije" i "Grobari", večni neprijatelji večitih rivala Zvezde i Partizana: kuje se plan kako će u Srbiji biti dočekane pristalice Galatasaraja, ali i drugih timova iz Tuske i s "islamskog" područja, a posebno su interesantni oni iz Albanije. Od navijačkog patriotizma boluju i zvaničnici, pa ministri traže prekid diplomatskih odnosa sa Turskom, pravdajući se netaktičnom prvom izjavom trenera Galatasaraja da su Zvezdini navijači teroristi. Naknadna pamet i izvinjenje, pošto je saznao za ubistvo, nisu ništa promenili; verovatno će biti persona non grata u Srbiji, što će otvoriti nove nesporazume i osvete.

Četiri teška incidenta, mada je bolje reći tragedije, nemaju dodirnih tačaka, ako se izuzme notorna činjenica da su svi iz Srbije i svi mladi. Previše mladi za smrt i nasilje. Naša deca, žrtve i monstrumi u isto vreme. Deo junaka ove tužne hronike potiče iz dobrih porodica, roditelji su brinuli o njima, išli su u dobre škole, oblačili se dobro, imali dobar džeparac, nadali se još boljem životu ovde ili preko granice kad završe svoje dobre škole. Bilo je aktivnih sportista među njima. I aktivnih navijača. Te noći su bili u ludom provodu. Auto je Dušanov, dobio ga je od roditelja za 18. rođendan i vozio bez dozvole, vozačke, a još se veruje i roditeljske. Popio je koju više. Vikend je, a beogradski noćni život je nadaleko poznat, jeftino piće i jeftina muzika su mamac i za starije sa dubokim džepom. Društvo je htelo zajedno u dalji provod, pa je Miloš bio u gepeku. Gepek mu je bio prva grobnica.

Dečaci ulice potiču iz siromašne razorene porodice nomada koja se stalno seljaka pošto nema dom. Odmalena zanemareni, ne prihvataju nadzor ni društva ni drugih ljudi voljnih da ih prime u svoje domove. Beže iz prihvatilišta i hraniteljskih porodica, a država je nemoćna zato što pred zakonom pre 14. ne mogu da odgovaraju za nedela. Za tri-četiri godine kad budu stasali za pravdu biće prekaljeni kriminalci.

Marko, Miloš, Nemanja, pa i najmlađa među njima Anastasija, da su poživeli dovoljno dugo mogli su da odgovaraju pred zakonom. Doduše, da nije bile nesreće na Dunavu i tuče u Istanbulu možda ih nikada niko ne bi ni prozvao, nastavili bi još koju godinu da luduju pa se smirili i postali ugledni građani koji svoju decu vaspitavaju po istom modelu po kom su i sami vaspitani. Sa previše novca i slobode kad joj vreme nije.

Ova četiri inserta iz crne hronike s pravom su uznemirila javnost i još više uzbunila vlast - hitro se razmišlja o promeni nekoliko zakona kojima bi se pooštrila kaznena politika za ugrožavanje bezbednosti u saobraćaju, sigurnosti na javnim mestima i posebno na sportskim priredbama. Predlaže se da mladi vozači nekoliko godina voze samo pod nadzorom te da im se za pijanu vožnju oduzmu dozvole, kad ih ima, kao i kola.

Polemiše se i o spuštanju starosne granice za maloletne prestupnike na 12 godina. Navodno bi popravni dom učinio više nego socijalne službe. Zagovornici ističu da bi, ako ništa drugo, bar na neko vreme mali nasilnici bili sklonjeni s ulica. Zaboravljaju, pri tome, na poražavajuću statistiku koja kaže da je povrat zločinu, recidiv, među maloletnim prestupnicima koje zakon zahvata gotovo stoprocentan. Prostije, čim izađu iz popravnog doma vrate se zanatu, bilo da je reč o obijačima, prevarantima, podvodačima, silovateljima ili "običnim" nasilnicima. I dok su u zatvorima za mlade postaju zavisnici od narkotika, što ih nužno uvodi u novi krug nasilja i kriminala!

Nema spora, naravno, da bi zakoni mogli biti oštriji, ali mnogo više od promene paragrafa pomogla bi striktna primena postojećih, tu već ima dovoljno kazni za sve vrste prestupa. Prema navodima štampe koja lako stiže do policijskih arhiva, Dušan je više puta pre kobne vožnje hvatan za volanom istog BMW-a, ali i drugih kola, čak i neregistrovanih. Ako je to zaista tačno, suvišno je pitati ko je kriv - krug je širok, na listi su policija i čitav sistem kontrole, sam Dušan, njegovi prijatelji koji su prihvatali vožnju mimo zakona. I roditelji koji ga nisu naučili, darujući mu alu od mašine, da ta mašina lako postaje oruđe smrti i da za volan nikad ne seda pijan.

Ne zbog zakona koji će ga zakačiti, mada je i to važno, već zato što alkohol u krvi umanjuje moć rasuđivanja i motoriku. Dovoljan je sekund nepažnje, koji kilometar po satu brže vožnje, pa da jedan, dva, tri, ko zna koliko života ode u nepovrat.

Za ishod teške nesreće dodatno je kriva policija, ali i gradska vlast - put kojim je BMW sleteo u reku nema bankinu, nema ni signalizaciju, upozorenje da se lako može završiti u Dunavu. I nije jedini takav u Beogradu. Većina onih koji vode ka splavovima i klubovima krije dodatne opasnosti, posebno za neiskusne vozače, mlade, neobuzdane, željne daha prestoničkog ludila.

To znaju svi: vlast, nastavnici, roditelji, pa ništa. Deca - a šta je drugo devojka od 16 godina nego dete, pa i momak sa 18? - u duboku noć i rano jutro hrle ka splavovima i klubovima. Dok roditelji spavaju snom pravednika, očekujući od nastavnika da im decu vaspitaju i policije da ih sačuva. Dobra garderoba i besna kola su samo detalji koji tu decu razlikuju od dečaka ulice.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije