Kolumne

Svi smo mi prilično krivi

Ne/sloboda medija na Međunarodni dan slobode medija ili postkolmarsko doba ili makedonsko proleće koje se, mimo beogradskog straha, gle čuda, zbiva u samoj Makedoniji? Sijaset je još tema, počev od minulog 1. maja, studentskih protesta koji još ne posustaju, pa do novog obećanja da će plate i penzije do kraja godine biti povećane. Više nego ikad, razume se, što i najnaivnije uverava da se opet spremaju izbori. Ali, ako se malo bolje stvari pogledaju, sve je to ista tema – mediji i manipulacija – pa, hajdemo o njoj.

"Najveći doprinos razvoju tabloidnog novinarstva dali su sami novinari. Oni su poslali arhitekte sopstvenog poraza, kad su napustili veru da je njihova profesija iznad svake lične koristi." Ovo je otvoreni komentar koji je čitalac ostavio na sajtu TV N1 komentarišući proglase novinarskih udruženja i sindikata povodom 3. maja, Međunarodnog dana slobode medija. Na prvi pogled precizno naciljano i odapeto u srce mete. Ako su meta sami mediji. Ali, može li u bilo kom poslu samo ona javna osoba (aluzija je namerna) biti krivac?

Zar zakon ne kaže, primerice, da i klijent i noćna dama čine prekršaj istog ranga; da su podjednako krivi onaj ko prima i onaj ko mito daje; da zajednički odgovaraju i vračara i njene žrtve; nadrilekar i nadripacijent... Da ne nabrajamo dalje, pitanje je jasno; zbog čega bi onda i u društvenom i u obligacionom odnosu mediji&partneri bili odgovorni samo novinari, a ne i oni koji svojim novcem i ne/činjenjem finansiraju i oblikuju to što čini medijsku sferu? Kojom, nema spora, dominiraju tabloidi u svim formama, štampani, elektronski, mada ima i onih sa pridevom ozbiljni. Partneri su, naravno, kupci/pretplatnici, industrija i marketing.

I politika koja besramno manipuliše svim tim delovima jedne velike celine.

Neko će reći lakonski da tabloida ne bi bilo kad bi neki ljudi koji sebe nazivaju novinarima prestali da ih prave. I to je tačno, ali samo kao početna premisa, čak silogizam, jer za pravljenje tabloida balkanskog tipa novinarska znanja i veštine nisu potrebni, štaviše mogu da zasmetaju. Sem toga, tabloidi se kuvaju u drugim kuhinjama!

No, idemo dalje; mediji odavno nisu samo pitanje inforacije, demokratije i stepena ljudskih prava i sloboda, već su i moćna industrija koja zapošljavala silu ljudi širom sveta. I baš je ta industrija utvrdila da upravo tabloidni šareni svet koji se prodaje na kioscima i u dnevnom i u periodičnim dozama donosi najveći profit. Kao što i fingirani život, razne farme i ine rialiti forme, obaraju sve rekorde u gledanosti. I, da ne zaboravimo nove medije, reklama se isplati samo na sajtovima koji ne "smaraju" ozbiljnim sadržajima. Sledstveno, upravo oni ostaloj privredi donose najveće moguće oglašivačko tržište, a samim tim i potencijalno najviše kupaca i najveći profit. Izuzetak su specijalizovani mediji, posebno sportski.

Naredno pitanje je slično paradoksu kokoške i jajeta  šta prethodi čemu? Da li se prvo neko mnogo pametan setio da staru ljudsku navadu ogovaranja spakuje u format medija ili su ogovaranja, vođena nečijom sigurnom rukom, neprimetno formatizovana? Moguće je i jedno i drugo, ali valja znati da je u svemu tome najvažniji interes, za početak prodavaca i kupaca koji su nalegli jedni na druge kao poklopac na lonac. Ko ne veruje, neka napravi blic anketu među poznanicima, kolegama i rođacima i utvrdiće da se svaki deseti, u najboljem slučaju, maša štampe koja ne ulazi u rang tabloida ili "daljinca" da pogleda emisiju koja ne miriše na skandal. A ovi najmlađi, internet surferi, najmanje se zadržavaju na vestima od kojih nam život zavisi, obaveštavaju se i mišljenje obrazuju mahom pregledavajući elektronske verzije štampanih tabloida.

Posvećeni istraživač amater će otkriti još jednu zakonomernost; ono čega se svaki iole obrazovan i pismen čovek javno zgražava  tajno kupuje ili bar redovno prati. Što je u skladu sa navedenom ogovaračkom prirodom, s jedne strane, a sa druge ljudskom potrebom da sami sebi izgledamo normalnije nego izvikane zvezde.

Svet tabloida je, dakle, odavno stvaran i sve više dobija na snazi alibi njihovih tvoraca  publika hoće krv, seks i tuđi znoj. Problem i za novinarsku profesiju, ali i za publiku, nastao je onda kada su tabloidi grunuli preko te granice i iz obične pornografije uleteli u političku. Obilato potpomognuti samom politikom koja je tako najviše profitirala, jer je dobila najjeftiniji i najdelotvorniji oblik sopstvene propagande i  kontrapropagande. Tačno po rasporedu i načelima po kojim rade službe koje ih i snabdevaju medijskom municijom!

Da je tako, svedoči i fakat da se u Srbiji, kao i unaokolo, maltene na prste jedne ruke mogu nabrojati političari koji odbijaju da se javnosti obraćaju putem tabloida. Izgovor većine je, kobajagi, sloboda štampe, a pošteniji među njima priznaju da bez tabloida nema  odjeka. Makar i negativan bio. Potonje dobro ilustruje gorka anegdota iz nedavne predsedničke kampanje kad je kandidatu Saši Jankoviću jedan radnik u malom mestu rekao: "Da nema 'Informera', ne bih znao kako izgledaš!"

Malo kome, međutim, uopšte padne na um da su upravo političari prvozaduženi za odvajanje žita od kukolja; političari misle da su bogom dani da upravljaju svima i svačim u zemlji, pa i medijima kao ogledalom društva; medijski vlasnici i menadžeri misle da je skut političara najsigurnije mesto za napredovanje i zaradu; urednici i novinari se mahom ponašaju kao da rade svoj posao, ali bez autorizacije "odozgo" ne puštaju ni vremensku prognozu. Publika, kao i oni, uglavnom smatra normalnim da se radi, pa tako i piše, po staroj: veži konja gde ti gazda kaže. Nezadovoljni se zatvaraju u društvene mreže koje su (još) van domašaja vlasti, ali i javnosti.

No, to što većina misli po istom kalupu, ne znači da tako treba i da bude. Naprotiv. Najdelotvorniji, mada i najdugotrajniji način zaštite javnog interesa u ovoj oblasti, a time i čitavom društvu, jeste kreiranje zdrave medijske sfere i atmosfere. Zvuči kao politikantska floskula, ali daleko je od nje; to podrazumeva, pre svega, dobre, dobro sprovodive i sprovođene medijske i prateće zakone. U Srbiji je donekle ispunjen samo prvi od ta tri uslova, ali i on zbog manjkavosti mora na popravni.

Podjednako je važna uloga pravosuđa kao nezavisne grane vlasti koja će na isti način postupati prema svima koji krše pravila i javnog informisanja i poslovanja. Za početak, nedopustivo je da sud štiti ministra po ubrzanoj proceduri, a građanina drži godinama u procesu. Ili obrnuto, da novinare i medije koji nisu dragi vlastima brzopotezno kažnjava, a propagandne mašine pušta da vršljaju. U svakom smislu, po tuđim životima i poslovima, uključujući reketiranje kao najunosniju zaradu. Koja se možda tamo gde treba deli na ravne časti, ali izvesno ne ulazi u poreski sistem, niti se policija, antimonopolska i antikorupcijska tela o njoj brinu. Mogli bi svašta da otkriju, a to svašta može i glave da košta!

Siroti mali novinari, pomisliće neko posle svih onih redova ili obrnuto, tako im i treba. I jedno i drugo je istovremeno i tačno i pogrešno. Ako pođemo od stare teze da su novinari savest društva, moramo se prvo zapitati da li je društvu koje se zadovoljava političkim sadomazohizmom, ispiranjem mozgova i imputiranom stvarnošću savest potrebna? Pre će biti da nije, nego da jeste, ali opet ne može se savest zatući kao zmija, gmiže ona i danju i noću. A to koliko će brzo proraditi ta savest, zaista, u dobroj meri zavisi od novinara i medija; dobroj, ali ne i presudnoj, jer su u simbiozi mediji&partneri partneri odavno jači.

Ili, ako parafraziramo staru političku parolu: Svi smo mi poprilično  krivi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije