Kolumne

Tko je Glavašu prošvercao turpiju? (II)

Sa stajališta zdravog razuma cijela ova pravničko-politička konstrukcija, naravno, djeluje već na prvi pogled umobolno, jer su zločini izvršeni u interregnumu, u ime države koja je nastajala ustrojavanjem vojske koja je, valjda, vodila ratne operacije - ili je sve ono što se tada događalo na terenu bila obična pijana terevenka nekih lokalnih bandita?

Da se hrvatkom sudu prepusti ocjena zbivanja u Drugom svjetskom ratu, ne bi valjda našli prigovora ni jednom ratnom zločinu koji su eventualno počinili partizani prije 29. novembra 1943. godine - nisu pravno postojali, što znači da Tito do tada nije bio ni za što kriv ne dokaže li se da je nekoga osobno zadavio golim rukama!

Zašto se Ustavni sud u ovo upustio baš sad u za nj neobično hitnoj proceduri? Prvo četiri godine u leru, a onda udri-ubij, navrat-nanos i za mjesec dana od posljednje Glavaševe žalbe - izdaje se cijela enciklika popunjena hiljadama paragrafa i copy-paste citata iz preusuda Europskog suda za ljudska prava? Ustavni sud ukinuo je presudu i Glavaš, koji u bosanskohercegovačkim zatvorima više ne može boraviti pošto mu presuda nije pravomoćna - ide na slobodu, a u Hrvatsku vratit će se kad mu bude odgovaralo. Doći će i zatražiti uvjetni otpust. Do toga ga dijeli samo nekoliko mjeseci izdržavanja kazne, no i za to vrijeme može uživati pogodnosti "slobodnjaka", budući da je već odležao 3/5 kazne pa ima pravo na dopust od mjesec dana, na slobodne vikende i slične povlastice...

Očekuju li suci Ustavnog suda koji su sačinili ovu kvaziučenu raspravu da njihova argumentacija dovede do fundamentalne promjene Glavaševe osude? Sigurno ne očekuju, a to im, vjerojatno, i nije bio cilj. Dovoljno je bilo Glavašu omogućiti da izađe na slobodu, a dalje će se on sam lako snaći. Vrhovni će se malo pržiti na žeravici, a onda, vjerojatno, osudu potvrditi, jer i najveće kukavice nisu spremne načiniti veliku štetu vlastitoj reputaciji. Oni imaju što riskirati za razliku od sudaca Ustavnog suda, koji većinom nisu etablirani pravnici s ugledom stečenim u pravosuđu, nego ljudi šarenih biografija politički imenovani prema kalkulacijama koje prave stranke kad ih za tu funkciju nominiraju. Recimo, predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec - nju je vladajuća koalicija nedavno predložila za sutkinju Europskog suda za ljudska prava, ali joj nije uspjelo da se domogne funkcije i plaće od 18.000 eura, pošto ju je zasjenila puno sposobnija žena iz "redovnog" pravosuđa. U Strassbourg ionako stižu na tisuće tužbi hrvatskih građana zbog kršenja ustavnosti, pa je bilo prilično iluzorno očekivati da je uzmu, što ne znači da je sasvim odustala, odnosno da su je napustile sve ambicije...

Odluka o Glavaševoj presudi objavljena je, delikatno, 12. januara, dan poslije izbora, ali je donesena nekoliko dana ranije, znači, upravo uoči njihova drugog kruga 11. januara. Tko su suci koji su odluku donijeli? Osim predsjednice, Osječanke Jasne Omejec, u Ustavnom sudu sjede i Slavonac Mato Arlović, bivši šef partije na osječkom Okružnom (danas Županijskom) sudu koji je u socijalizmu pokušao pomoći Vladimiru Šeksu da ne svrši u zatvoru zbog verbalnog delikta (pijanog trabunjanja u pisaoru jedne osječke birtije, kad je uspoređivao Wehrmacht i JNA, obavljajući malu nuždu s policijskim konfidentom Josipa Perkovića, šefa gradske Službe bezbednosti). Mato se sam izuzeo, jer o svemu zna više nego što bi htio. Pozna ljude i prilike po raznim linijama. Prvo, dakle, Šeksa, koji je bio Glavašev šef i imao kancelariju iznad njegove s istim pogledom na zloglasne garaže pred kojima su Srbe nalijevali sumpornom kiselinom. Zatim Jasnu Omejec kao blisku prijateljicu Zlatka Kramarića koji je u Osijeku, navodno, bio angažiran kod Perkovića po nekim akademskim pitanjima, a zatim je kao liberalni gradonačelnik bio Glavašu stalno na dispoziciji. To mu je puno vrijedilo - i on i Mato na vrijeme su upozoreni da ne idu na pregovore s pobunjenim Srbima koje je vodio osječki šef policije Josip Rajhl-Kir. Tako nisu pali u zasjedu i nisu izrešetani mecima "Kalašnjikova" koje je na policijski automobil ispalio Antun Gudelj, Glavašev vojnik (ili "vojnik" prema ocjeni Ustavnog suda) koji je za to djelo ("nedjelo") dobio dvadeseticu (ali tek prije šest godina). Na suđenju Glavašu, Šeks je uglavnom imao amneziju, a u jednom trenutku ponudio je sudu pretpostavku da su zločine nad srpskim civilima u dvorištu Glavaševa ureda izvršili srpski komandosi preodjeveni u uniforme Hrvatske vojske (odnosno "hrvatske" vojske iliti hrvatske "vojske").

Dok je bio potpredsjednik Sabora i HDZ-ov faktotum za pravosuđe, Šeks  je odabrao većinu članova Ustavnog suda, ali on sigurno nije u ovom predizbornom ustavnosudskom blitzkriegu djelovao samostalno. Motiv lojalnosti prema bivšem podređenom zapovjedniku (Šeks i Glavaš bili su osječki Jastreb i Mali Jastreb, ali su se za razliku od onih vukovarskih ptica, uglavnom držali pozadine), nije tu dovoljan - Šeks, naime, prije i iznad svega duguje poslušnost stranci, iako je u njoj marginaliziran, a HDZ i HDSSB nepomirljivi su protivnici i tu se ništa nije promijenilo kad je Karamarko zamijenio Sanadera, budući da su se obojica podjednako trsili da Branimira i njegove bobije strpaju iza rešetaka. Znači, u tom smjeru ne treba gledati kad se traži inspiratora odluka Ustavnog suda...

Odluka o poništenju presude Vrhovnog suda donesena u zadnjim momentima predizborne kampanje za drugi krug predsjedničkih izbora, ima dugu sudsku i nešto kraću političku historiju. Još se puno ranije moglo ponegdje čuti kako se uspostavljaju kontakti između Pantovčaka, Mostara i Osijeka. To je bilo u doba dok je Josipović konstruirao svoju "veliku koaliciju malih stranaka". Izabran s njihovom podrškom, pružio bi im zauzvrat političku perspektivu. Stvorio bi se blok bez kojega se ne bi mogla formirati parlamentarna većina. Takva "ucjenjivačka koalicija" već se i prije znala formirati uoči hrvatskih parlamentarnih izbora. Njemu je bilo jasno da treba potporu "trećeg bloka" jer ga nije želio ni HDZ, s kojim se nije uspio dogovoriti (a bilo je, navodno, takvih pokušaja), kao ni s Milanovićem (s kojim se još nitko nije uspio bilo što dogovoriti). S izgledima na vlastiti poraz Zokiju, naime, nije konveniralo da na Pantovčaku ostane socijaldemokratski korifej koji bi eventualno posredovao kod stvaranja lijeve fronte, što bi bilo moguće tek ako bi odstranili Milanovića, budući da Mirela Holy, šefica disidentske frakcije "Orah", s njim ni po koju cijenu ne želi ući u koaliciju - radije bi odjenula haljinu pastelnih boja, umjesto svog fetišističkog kostima časne sestre. Josipoviću je, dakle, jedini put bio da stvori neki vlastiti "centar", pa s tom snagom onda licitira oko podrške SDP-a, te osigura ujedinjenje s "Orahom". No, da ostvari tu kombinaciju, trebala mu je vlastita stranačka baza. Zato je kao osovinu zamislio i pokrenuo stranku "Nacionalni forum" posredstvom svog prijatelja, liječnika Nikice Gabrića.

"Forum" je nastupio pod egidom "Treći put - pravi put" i žalosno propao  na prvom koraku, na europarlamentarnim izborima i zatim, finalno, na lokalnim. (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije