Kao svojevrsni kuriozitet naši mediji su prošlog tjedna izvijestili da Švedska od 1.1. sljedeće godine ponovo uvodi vojni rok. Obuka od 9-11 mjeseci obuhvaćat će četiri do pet tisuća ročnika svake godine. Mediji navode da je razlog ponovnog uvođenja vojnog roka "pogoršana sigurnosna situacija u Europi" i žure to interpretirati tako da Švedska jača vojne snage zbog Rusije, pri čemu navode neke zračne incidente i zalutalu podmornicu.
Švedska nije članica NATO-a i ima višestoljetnu tradiciju neutralnosti. Sve i da se u Europi sutra zagužva, teško je očekivati da će Rusija izvršiti pješadijsku invaziju na Švedsku, za što bi trebala najprije pregaziti Finsku. Unovačeni na obveznom vojnom roku sigurno neće voziti avione, dakle Rusija kao razlog jače militarizacije Švedske je pomalo sumnjiva priča. Zašto onda Švedska uvodi vojni rok? I to lijeva vlada uz, kako ankete pokazuju, golemu potporu javnosti. Jedini racionalan odgovor je da to čini zbog sigurnosnog stanja unutar zemlje. Nekritičko primanje golemog broja migranata, od kojih većina nema nikakve šanse za integraciju, pretvorila je zadnjih godina dijelove švedskih gradova, uključujući i Štokholm, u područja u koja Šveđani ne ulaze. Neredi i nasilje koji se tamo događaju, zbog već patološke "političke korektnosti", se kriju kao obiteljska sramota. Radije će se zatvoriti oči pred stvarnošću nego priznati vlastite političke i ideološke iluzije i promašaje. U hrvatskim mainstream medijima se o tome moglo doznati na kapaljku, dok se prava dubina švedskog problema s novom generacijom migranata može spoznati tek izravno, zahvaljujući našim ljudima u Švedskoj. U svemu tome posebno je zabrinjavajući izostanak otvorenog, racionalnog govora o problemu, jer umjesto da se traže rješenja, licemjerno se nastavlja ista politika otvorenih vrata, a istovremeno se, za svaki slučaj, osam godina nakon ukidanja, ponovo djelomično uvodi vojni rok.
Švedski paradoks je paradigmatski za cijelu Europu. Iako nije u EU, Švedska po mnogo čemu više utjelovljuje proklamirane vrijednosti Unije od bilo koje njene članice. Savršeno je uklopljena u globalno tržište, u svijet "slobodnog protoka ljudi, robe i kapitala", u kojem ekonomski itekako profitira. Švedska globalna penetracija najbolje se vidi na razini robe široke potrošnje. Na Times Squareu u New Yorku najveća reklama je ona za H&M, švedski tekstilni gigant, IKEA je svojim namještajem odavno poklopila cijeli svijet, a nema zemlje u kojoj se ne vozi Volvo, što je fascinantno za zemlju od deset milijuna stanovnika. Švedska putovnica je najvrjednija na svijetu, jer se s njom može ići u najveći broj zemalja i osjećati dobrodošlo. U Švedskoj se dodjeljuje i Nobelova nagrada, čiji jedan segment, onaj za mir, diktira i globalne vrijednosti. Dat će je, po potrebi, bjanko Obami prije nogo što je učinio išta za svjetski mir, a onda i pakistanskoj učenici, manje zbog zasluga, a više kao putokaz drugima.
Ta i takva Švedska, razvijena, tolerantna i mirotvorna, idealizirana je kruna globaliziranog svijeta, koja se istovremeno guši u laži i licemjerju, gurajući domaće probleme pod tepih. Većina Šveđana će tako još uvijek teško javno priznati probleme s integracijom imigranata, ali će spremno odgovoriti da su za uvođenje vojnog roka, kojem se ne vidi druga svrha osim one da brojnija redovna ili pričuvna vojska za koju godinu može pomoći policiji u održavanju reda unutar odmetnutih kvartova.
Pitanje daljnjeg prihvata migranata, mogućnosti njihove integracije i prihvaćanja europskih vrijednosti bit će presudno na ovogodišnjim izborima u nizu europskih zemalja. Već je izvjesno da će antiimigranski AFD nakon predstojećih njemačkih izbora obilno ući u Bundestag i postati relevantan politički faktor kao de facto glavna istinska oporbena stanka.
Unatoč dobrom ekonomskom stanju u zemlji, Angela Merkel bi zbog neodgovorne migrantske politike mogla izgubiti vlast. SPD-ov Martin Schulz se čini sve ozbiljnijim protukandidatom, no i on će, ako i uspije svrgnuti Merkel, dugoročno kao glavnu brigu imati porast AFD-a. Izbori su ove godine i u Nizozemskoj gdje je ikona europske antiimigrantske scene GeertWilders na rubu dolaska na vlast, a u Francuskoj je Marine LePen favorit ovogodišnjih predsjedničkih izbora. Eventualna pobjeda LePen značila bi početak kraja Europske unije kakvu do sada poznajemo. Čak i kad bi se u ovoj godini za eurofile svi izborni rezultati savršeno posložili, dakle, da Merkel zadrži vlast, Wilders ostane u oporbi, a LePen izgubi u drugom krugu, ostaju neriješeni problemi na kojima su te opcije od nekada marginalnih izrasle do razine na kojoj mogu preuzeti vlast. A narasli su upravo na sivoj zoni licemjerja europske političke elite, na onom raskoraku između stvarnih problema europskih građana i lijepih utopijskih priča, kakve primjerice Federica Mogherini danas prodaje po "Zapadnom Balkanu".
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.