Ko o čemu, Srbi, Bošnjaci i Hrvati o 1. martu. Ko je počeo rat, ko je kriv za referendum, ko je digao prve barikade, ko kome prvi opsovao mater, a ko opalio prvi metak.
Domoroci najsiromašnije države u Evropi sa najnižim bruto domaćim proizvodom, sa obrazovanjem na nivou srednjeg vijeka, a privredom u kojoj uspijevaju samo oni s partijskim knjižicama, sumnjivom ratnom prošlošću i debelim vezama sa državnim parazitima na svim nivoima, oči jedni drugima hoće da iskopaju kako bi dokazali ko je u pravu.
Odmah da raščistimo - gorepomenute teme su sve važna pitanja na koja moramo dati odgovor i radi pomirenja i radi budućnosti, da našoj djeci ne ostavimo haos koji su nama ostavili naši očevi i djedovi. Ali mora li baš sada? Možemo li si priuštiti taj luksuz sada, kada je Evropa istinski spremna da nam pomogne da sprovedemo društvene i socijalne reforme kako bismo konačno zakoračili na naš evropski put? Mogu li se domoroci barem saglasiti da su i srpskoj i bošnjačkoj i hrvatskoj djeci trenutno potrebnije nepromočive cipele, školska torba puna knjiga i nastavnici koji će ih naučiti kako da sabiraju, množe i dijele, da raspoznaju strane svijeta ili da na časovima hemije vide kako se sjedinjuje natrijum-hidroksid?
Vole li domoroci svoju djecu? Vjeruju li da će svojoj djeci najviše tako pomoći što će isključiti razum, emocije "odvrnuti" na maksimum, pa početi rovariti po još svježim ranama iz prošlosti?
Zašto to rade? Jedino razumno objašnjenje je da se boje prošlosti. Ali ne one na koju nas stalno podsjećaju, već one druge, skrivene. One koja bi pokazala kako su zaradili prvi milion, kako su se probili na čelo političkih stranaka, kako su postali ekskluzivni zastupnici robe široke potrošnje i supermarketa u kojima nam je prodaju.
To je prošlost o kojoj oni ne pričaju rado. I to je prošlost koje smo mi taoci.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.