Subota ujutru, lokalni kafić.
Za desetak stolova oko 30 ljudi. I gotovo isto toliko kladioničarskih lista.
Malo ko s kim razgovara jer svi imaju "preča posla". Ako se koja riječ i progovori, odnosi se na kvote, parove, prognoze, rezultate, očekivanja...
Djevojka koja radi za pultom već je otkucala desetine tiketa i kasu napunila pozamašnom svotom.
Istovremeno, sve popularniji bingo, kojeg sad ima većina kafana, izbacuje kuglice i kad ih čovjek vidi rekao bi - lako za pogoditi.
Oni koji gledaju u ekran jednom rukom drže olovku na izabranim brojevima, a na drugoj grickaju nokte. Poneka psovka, pa gužvanje nedobitnog listića.
Sat kasnije, džepovi prazni, a puna kesa za smeće iza radnice za pultom kladionice. Puna promašenih investicija.
Igara je bilo, a hoće li tog dana biti hljeba - ne zna se. Kockanje nam je postalo stil života.
Zvanični podaci pokazuju i da se sve više građana okušava u igrama na sreću, tako da cvjeta prodaja loto listića i sličnih lozova.
Nema se sedam maraka u novčaniku, pa zašto ne dobiti svotu sa sedam cifara? Što je društvo siromašnije, to, u namjeri da se preko noći obogati, upada u veći finansijski ponor.
U Mrkonjić Gradu, gdje je, kad sam išao u srednju školu, postojala samo jedna sportska kladionica, sada ih ima na svakom ćošku. Nikle kao pečurke poslije kiše.
I tako je svugdje! Kladioničari masovno podižu kamene temeljce na otvaranje novih radnih mjesta.
Da je kladionica tek toliko koliko imamo fabrika, šta bi hiljade trenutno zaposlenih djevojaka radile? Ali, šalu na stranu, pitam se da li oni koji se svakodnevno klade vode statistiku koliko su na kraju godine u minusu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.