Krvavi trag u snijegu u dvorištu osnovne škole u Banjaluci i beživotno tijelo mladića koji nije napunio ni dvadeset godina na brutalan način su nas još jednom podsjetili na vrijeme u kojem živimo.
Vrijeme u kojem, čini se, i u djeci ima sve manje nevinosti.
Kada škole postanu arene za borbu, a noževi i palice jedino sredstvo za obračunavanje, jasno je da je fatalan ishod sukoba gotovo neizbježan.
Kako je i zbog čega do svega došlo, ko je kriv i da li se moglo završiti drugačije, možda su i beznačajna pitanja u odnosu na činjenicu da je jeftino i u nepovrat izgubljen jedan mladi život, a da su porodice neočekivano zavijene u crno.
Prst na čelo treba da stavi svaki ozbiljan roditelj i da se zapita da li u kući odgaja potencijalnog ubicu, koji će u slučaju svoje greške ujedno postati i žrtva.
Bivali smo i svjedoci da su roditelji othranili "dželate" koji su im na kraju svojom rukom presudili i oduzeli im život i to bez mnogo emocija i saosjećajnosti pa su tako upamćeni kao žrtve sopstvenog poroda.
I pored činjenice da se ne može vratiti, život, a pogotovo ne tuđi, sve manje je cijenjen pa se, kao da je bezvrijedan, prosipa po ulicama, parkovima, igralištima i drugim "arenama" na kojima je sve manje onih kojima su namijenjene.
U lancu kontrole i vaspitanja koji kreće od kuće i obrazovnih institucija pa sve do čuvara reda jasno je da negdje debelo škripi.
"Ko sme da uzme srce kojem sam ja život dala", upitala se davno Desanka Maksimović, poznata pjesnikinja u "Majčinoj tužbalici", a kako stvari stoje danas, to smije svako ko se nađe uvrijeđen, ponižen i poražen, a da usput ima komad oštrog metala.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.