Dani kad pada Uskrs/Vaskrs dođu kao najbolji da govorimo o stradanju, patnji. Ako je po hrišćanstvu, kad je bolje ako ne tad, na dan kad je život pobijedio smrt.
Kad govorimo o vjeri, kad je bolje ako ne tad. I nije važno da li je Uskrs ili Vaskrs, nije uopšte bitno da li smo hrišćani ako znamo da će baš na taj dan, nekima najveći, drugima beznačajan, negdje stradati neki narod, ginuti neka djeca, biti ubijani stari i nemoćni. A hoće.
Najmanje je važno u čijem će domu tog dana biti svečarsko raspoloženje, a ko će se probuditi kao i svakog drugog dana bez vjerskih osjećaja, ako će i u tom danu podijeljenih emocija zlokobna smrt i pustošenje obojiti nečiji, a zajednički nam svijet. A hoće.
Baš kao i prije Uskrsa/Vaskrsa/tuđeg praznika, baš kao i dan poslije tog u bh. okvirima na trećine rascijepljenog obilaska oko Sunca. Pomračenog.
Jer, ova nedjelja će osvanuti kao nedjelja u cijelom svijetu. Podijeljenom, zaraćenom, svijetu punom strahota, svijetu u kojem ćemo se tog za neke najvećeg, za druge beznačajnog dana probuditi, a s ekrana svih modernih tokova će nas zasuti bombe, hemijsko oružje, nervni gas, djeca kojoj pjena izbija na usta, preklani vratovi, eksplozije u bogomoljama, u kućama, osude i osvete.
Neće se ove nedjelje u mnogim domovima na Uskrs/Vaskrs/tuđi praznik uopšte roditi Sunce, niti će se slaviti pobjeda života nad smrću. Ne zato što nisu hrišćani, već stoga što im je, prosto, takva sudbina da im je praznik svaki dan koji prežive.
Neće tog dana u jednoj Siriji biti trpeze, neće u jednom Jemenu biti ni pet minuta spokojne tišine koju ne paraju granate, neće u jednom Južnom Sudanu silovana majka pomilovati obraz svog živog djeteta, neće u nekom gumenom čamcu koji nagurava hladni Mediteran biti nikoga da pomogne trudnici iz Somalije koja se upravo porađa, neće neki Eritrejac imati toliko para da plati krijumčaru neizvjestan put u neko, kako mu se čini, sigurnije sutra, neće Rohinje prestati biti progonjene i stjerane u blato, neće jedna Avganistanka ni tog dana bez smrtnog straha od talibana izaći iz svoje kuće i prestati biti zarobljenik vlastitog tijela i podneblja, neće neka Indijka izbjeći da je prodaju nikad viđenom mužu, dok će njenom komšiji suditi zbog ružne riječi za kravu, neće neki Kopti slobodno, bez drhtanja, ući u svoju crkvu očekujući šrapnele, neće u Libiji ni dalje stizati proljeće, arapsko ili bilo kakvo drugo, ali će u ostatku boljeg svijeta mnogi od nas plakati jer su prekršili dijetu, jer su previše mezili, jer je njihovo dijete baš navalilo da stuca dvadeset jaja, jer je preteklo mesa, jer ko će pojesti sve te kolače. Neće u jednoj BiH biti ljubavi među različitima.
U ovom danu kad je za hrišćane život pobijedio smrt, a ostalima se ništa bitno nije dogodilo, smrt nam se događa na svakom koraku. Ona smrt poslije koje nema vaskrsenja, ona koja ne nosi radost, ona koja nije velika, najveća. Ona smrt koja nas sve zajedno bez obzira na vjeru čini otpadnicima.
Srećni nam praznici, i onima koji ne slave!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.