Razmjeri uticaja "Pokemon GO" i način doživljaja ove vrste zabave prevazišli su čari igrice onog trenutka kada je hvatanje Pokemona za hiljade korisnika postalo preokupacija.
U tom, gotovo poluhipnotisanom stanju svijesti, zaigranost je odnosila pojam za vrijeme i prostor, pa su fizičke ozljede i pokušaj ulaska u minsko polje potvrdili izostanak najavljene terapijske koristi od igrice.
I to nije ništa neočekivano na našim prostorima, s obzirom na stepen tehnološkog obrazovanja, znanja o prednostima i ograničenjima internet kulture i sajber generacija, posebno u kontekstu socijalnih i društvenih promjena, snage marketinga i svijesti potrošača, kao i o satisfakciji za velike IT kompanije...
U istom trenutku domaći stručnjaci su se pohvalili pedagoškom metodom - zabrane igrica kroz obrazovni sistem na našim prostorima, bez objašnjenja da li to znači da tokom izvođenja nastave i u školskim prostorijama nije dozvoljeno igrati igrice ili da jeste, ali na velikom odmoru i ispred školskog dvorišta, odnosno, isključivo na putu do škole i u povratku do kuće?
Jer zvanični pokazatelji govore o tome da se naša djeca s video-igricama sreću prije šeste godine života, a s internetom i dosta ranije, dok su svjetske procjene da ih više od 87 odsto predškolskog uzrasta koristi računar i internet, pri čemu je manje od 20 odsto roditelja u tom trenutku s njima.
Ukoliko se ova vrsta komuniciranja prepozna kao činjenica, može odrediti i metodologiju edukacije svih nivoa rasta i odrastanja, posebno kroz obrazovanje, što treba da je podrška roditeljima, nadležnima za postavljanje granica u odgoju, čija je vaspitna uloga sada takođe još kompleksnija.
Učenje je svakako put do razumijevanja i način da snagom znanja i ličnosti na pojedinačnom primjeru djelujemo na smisleno uživanje u svemu, pa tako i u razvojnim procesima 21. vijeka, koji doprinose lakšem i naprednijem načinu života, samo ukoliko ne preuzmu kontrolu nad vremenom, umom i slobodom.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.