Književnost

Balkanski Šekspir i dalmatinski Stiven King: Ivo Brešan

Balkanski Šekspir i dalmatinski Stiven King: Ivo Brešan
Foto: N.N. | Balkanski Šekspir i dalmatinski Stiven King: Ivo Brešan
Milan Rakulj

Život u kreposti, to je kao da ležiš na odru. Svi ti odaju počasti, a ti si zapravo mrtav, zapisao je Ivo Brešan u romanu "Vražija utroba". Ova knjiga, posljednja u trilogiji koju još čine i romani "Astaroth" i "Država Božja 2053", prati niz avanturista, spletom okolnosti, zaglavljenih u jednoj velebitskoj pećini. Tamo su krenuli u potragu za skrivenim zlatom iz Drugog svjetskog rata, međutim nakon što ostaju zaglavljeni i bez hrane, bivaju primorani na kanibalizam.

Na osnovu "sudbine" likova iz ove knjige Brešan konstatuje i ovo: "Život se hrani životom, to je opći zakon opstanka… U prirodi, kao i u politici. Svijet nije ništa drugo nego golem komad mesa koji sam sebe proždire, probavlja i izlučuje. I to se onda zove povijest."

Preminuo na današnji dan prije dvije godine, Ivo Brešan, iako fizički mrtav, živi svoju duhovnu počast i kao takav nas opominje kuda su nas to vodili i vode glupost, pohlepa i mentalitet sklon prethodno nabrojanim kategorijama.

To pokazuje, kako romanima koji su njegovom smrću pronašli nove čitaoce, tako i dramama koje se ponovo postavljaju na scene širom nekadašnje Jugoslavije, prostora na kojem je Brešan važio za jednog od najvećih u svojoj branši.

"U zadnje vrijeme, zadnjih dvadesetak godina, pisao je romane, i napisao ih je, bogme, puno. Dvanaest, ako sam dobro izbrojao. Bio je fantastičar, samozadati žanrovac, pisac horora u pokušaju, šibensko-dalmatinski Stiven King. I to ga je silno radovalo. A bio je i klasični, ozbiljni romanopisac. Imao je dar za naturalističnu, hiperrealističnu sliku, za onu vrstu lažnog dokumentarizma koji čitatelja u koješta može uvjeriti. Ali zašto bi genijalni dramski pisac i komediograf, zašto bi čovjek od scene pisao romane? Ili tačnije rečeno: zašto bi napisao više od jednog romana? Ili dva?", zapisao je Miljenko Jergović nakon smrti Brešana tvrdeći da mu je ovaj govorio kako njegove drame više nisu u modi. Brešan se o ovome i javno izjašnjavao govoreći da se "ne uklapa u sadašnji duh teatra i njegove trendove, u kojima je nevažno da drama ima klasičan tok", te da je u današnjim dramama "uglavnom sve nabacano bez reda".

Ipak, sa ovim se ne bi složio Nikola - Kolja Pejaković, koji je prošle sedmice na Veliku scenu Narodnog pozorišta Republike Srpske postavio kultni Brešanov tekst, njegovu prvu i najuspješniju dramu "Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja".

"Ne postoji ništa aktuelnije, u ovome času, od Brešana. Ne postoji ništa mudrije, pametnije i tačnije rečeno o nama sa ovih balkanskih prostora, o našem mentalitetu, nego što su rekli Nušić i Brešan. A između njih je Kovačević", kazao je Pejaković povodom pomenutog teksta koji se u Banjaluci igra drugi put. Prvobitno je u Narodnom pozorištu Bosanske krajine, današnjem NPRS, tekst bio postavljen 1984, a svoju praizvedbu imao je u Zagrebu daleke 1971. godine.

Brešan je u to vrijeme doživljavao, kako je kasnije govorio u sjećanjima, da sitni komunistički činovnici prijete bacanjem bombe na pozornicu, jer su se sami pronalazili u liku Bukare, koji u njegovom "Hamletu" predstavlja korumpiranog vlastodršca. Začudo, kako komunistima u jednom vremenu, tako ni crkvi u drugom, nije odgovarao Ivo Brešan. Jednostavno, bilježio je stvarnost oko sebe, a čitaoci su se pronalazili u njegovim riječima. U jednom crkvenom časopisu nazvan je čak i "Sotonom među Hrvatima".

"Iz mojih romana 'Astaroth' ili 'Država Božja 2053' vadili bi citate, pa bi se na njih okomili. A te rečenice izgovaraju određena lica i, ako gradite lik Sotone, što ćete mu staviti u usta? Anđeoske riječi? Iako Sotona i to radi da bi zaveo… Dakle, ne mogu ja odgovarati za ono što lica govore, ona govore ono što sam smislio da bi bilo u funkciji karakterizacije. Tako bi se i Šekspira moglo optužiti da zagovara ubojstvo kao sredstvo dolaska na vlast na temelju onoga što govori Ledi Magbet", rekao je u jednom od intervjua svojevremeno Ivo Brešan.

Sklon konstruktivnoj kritici, Brešan je čak i u intervjuima, slično kao i u svojoj književnosti, na čitaoca znao da prenese katarzičnu i prosvjetiteljsku notu. U posljednjem intervjuu prije smrti dao je i svoju posljednju dijagnozu za hrvatsko i balkansko društvo u cjelini.

"Mi se tek učimo kapitalizmu i demokraciji i u tome smo još u prvom razredu osnovne škole. Tu se ne možemo mjeriti sa zemljama koje imaju višestoljetnu tradiciju kapitalizma i demokracije. Sve što smo dobili, to je sloboda da možemo javno pljuvati jedni po drugima, pa čak i po onima na vrhu, a da zbog toga ne snosimo nikakve posljedice. Ostala polja života samo su stihija i kaos", govorio je Brešan.

Komentare na ovu vijest mogu postaviti samo prijavljeni čitaoci.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Molimo vas da vaša iskustva i zapažanja prilikom korištenja aplikacije za komentarisanje podijelite sa nama.

Pošaljite komentar

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije