Najbolja nagrada za jednu knjigu jeste njena zabrana, govorio je banjalučki pjesnik i pripovjedač Đuro Damjanović u vrijeme kada su mnoge knjige zabranjivane i mnogi književnici hapšeni, a neki čak i ubijani.
Nedavno hapšenje Pjotra Pavlenskog, ruskog umjetnika performansa, nakon što je u Moskvi zapalio vrata zgrade bivšeg KGB-a (Komiteta državne bezbjednosti u Sovjetskom Savezu) odlična je prilika da se prisjetimo nekih od umjetnika koji su zbog otklona prema komunizmu ili samo slobode govora završavali iza rešetaka ili bili likvidirani. Ne ulazeći u motive Pavlenskog, čitalačka publika širom svijeta čista srca (ali ne i razuma) može da podrži pomenuti mu potez. Naime, zgrada sa "zapaljenim vratima", popularna Lubjanka, kroz istoriju "ugostila" je mnoge drage im ljude. Današnja ruska Federalna služba bezbjednosti FSB, tu zgradu preuzela je od KGB-a, a ova služba od zloglasne Čeke, koju je nakon Oktobarske revolucije 1917. osnovao predvodnik iste Vladimir Ilič Lenjin.
"Rusi danas ko da nešto slave! Svuda teče špirit kao rijeka. Harmonikaš polupane glave pjeva im o Volgi i o Če-ka", pjevao je Sergej Jesenjin o postrevolucionarnom vremenu u knjizi "Krčmarska Moskva". Ispočetka poštovalac revolucije i Lenjina, omiljeni pjesnik Rusije nakon razočarenja u to šta je revolucija donijela ruskom seljaku bio je tvorac mnogih "zabranjenih" stihova i čest gost Lubjanke. Legenda o trostrukom samoubistvu ovog pjesnika (isjekao vene, spržio lice radijatorom i objesio se), prema knjizi glumca, režisera i pisca Vitalija Bezrukova, sramno je djelo poznatog revolucionara i čekiste Lava Trockog.
"Iz Lubjanke je prekrasan pogled, seže sve do Sibira", ironična je aluzija na to kako su iz ove zgrade mnogi Rusi poslani na prisilan rad ili u sigurnu sibirsku smrt. I sam pjesnik, sin Sergeja Jesenjina i Ane Izrajdinove, Jurij Jesenjin jedan je od mnogih koji su u vrijeme poznatih Staljinovih čistki poslati na robiju u Sibir gdje mu se 1937. gubi svaki trag.
"Dostojevski je odličan pisac, ali je zabranjen zato što kvari omladinu", govorio je Josif Visarionovič Džugašvili Staljin, a za razliku od Dostojevskog, koji je u carskoj Rusiji bio osuđen na smrt pa potom pomilovan, pisci Staljinovog doba nisu bili iste sreće. Babelj, Veseli, Voronski, Gumiljov, Katajev, Kljujev, Koljcov, Mandeljštam, Piljnjak, Pribludni, Svjetipolk-Mirski, Florenski, Čajanov, na spisku su strijeljanih ruskih pisaca koje je zvanično priznavao KGB. Međutim, Vitalij Šentalinski, poznat kao pisac koji je prvi dobrovoljno ušao u Lubjanku, zavirivši u arhive KBG-a, ruskoj javnosti otkriće da je taj broj zastrašujuće veći. Sa ciljem da skine ljagu sa trinaest pomenutih nevino strijeljanih pisaca, Šentalinski će posvetiti 25 godina ovoj temi i napisati više knjiga o strijeljanim piscima koje sadrže sjećanja preživjelih, zapise iz novina, sačuvane dnevnike skrivane godinama, svjedočenja rodbine, prijatelja, savremenika. Spisak strijeljanih umjetnika u Rusiji proporcionalan je spisku zabranjenih, tako da novija istorija Rusije bilježi rehabilitaciju prećutkivanih i cenzurisanih. Tako su na policama ruskih knjižara i biblioteka u novije vrijeme među najpopularnijim dugo zabranjivane knjige Šolohova, Platonova, Pasternaka, Nabokova, Berberove, Romanova...
Ulaskom Crvene armije u Jugoslaviju, oslobođenje od fašizma i dolazak na vlast Josipa Broza Tita i u naše krajeve zajedno s pozitivnim donijeće i sve negativne prakse staljinističke ideologije. Bez pogovora i dokaza, nemilosrdno i brutalno, s pečatom "narodnih izdajnika" tako su prije završetka ili po završetku Drugog svjetskog rata pogubljeni i srpski pisci Svetislav Stefanović, Grigorije Božović, Dragiša Vasić, Niko Bartulović, Jezdimir Dangić i drugi. Pored toga što su bili pogubljeni, njihovo djelo nova vlast tada pokušala je sahraniti zajedno s njihovim tijelima, te je sve do pada komunizma pa i poslije ono bilo pod velom zaborava. Zabranjivani su i osporavani slikar Mića Popović, režiser Jovan Jovanović, pisac Dragoslav Mihailović, pjesnik Gojko Đogo itd.
"Gorki okus nije prava riječ za dvije godine srama. Osudili su tvoga čovjeka, a sad nastavi sama", napisao je Branimir Džoni Štulić ove stihove povodom zabrane zbirke pjesama "Vunena vremena" Gojka Đoga 1981, a te riječi mogu da se odnose na književnost svih slovenskih naroda danas. Nažalost po knjige (po definiciji Đure Damjanovića) i na sreću po pisce, nagrade u vidu zabrana više ne postoje.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.