Književnost

Isidora Bjelica u kolumni za "Nezavisne": Alhemija ljubavi

Isidora Bjelica u kolumni za "Nezavisne": Alhemija ljubavi
Foto: N.N. | Isidora Bjelicau kolumni za "Nezavisne": Alhemija ljubavi

Pre dva dana ustala sam i rešila da porodici napravim tople sendviče. Ono što bunovna nisam videla dok sam stajala bosa u spavaćici je da su žice bile potpuno ogoljene. Ko zna kad, neko je umesto hleba tostirao sam gajtan i guma za izolaciju se istopila i kada sam desnom rukom dodirnula prodrmala me struja tako da sam se skoro srušila.

Na stranu sad teorije da su strujni udari zdravi ako vas ne ubiju! Ima teorija da ubijaju patogene, alkalizuju, a možda nešto prestroje i u mozgu. Nema šanse da posle moje petogodišnje borbe s najdosadnijom bolešću ne bi pričali da sam se namerno uhvatila za fatalni toster.

Ali zašto vam sve ovo pišem? Pa zbog onih ljudi koji misle da imaju vremena. Niko ne zna koliko ga zaista ima, iako je vreme iluzija ispada da ipak neko ima manje, a neko više te iluzije.

Ali umesto da upadamo u depresiju zbog činjenice da smo osuđeni da živimo u potpunom neznanju, trebalo bi da tu jezovitu neizvesnost u ovoj brutalnoj igri koju zovemo život iskoristimo za svoje dobro...

Kako? U ogledalu kratkotrajnosti našeg gostovanja na planeti Zemlji svaka ljutnja, bes, nezadovoljstvo izgledaju iluzorno! Kad su u pitanju oni koje volimo sama činjenica da nikad ne znamo koliko smo kratko ovde i svest o tome trebalo bi da nas oslobode svih razmirica, svađa, ljutnji, zameranja. Kada su u pitanju dalji tek ne bi trebalo da se nerviramo zbog njih, jer ta ista svesnost o večnoj prolaznosti trebalo bi da nas poštedi svakog nerviranja i lučenja kortizola...

Ukratko, osvešćen čovek svestan svoje smrtnosti nikada ne troši svoje vreme na dosadu ili ljutnju jer za to mi nemamo prostora u ovoj suštinskoj kratkotrajnosti nazoviživota.

Svest o prolaznosti može da nas ubaci u depresiju i tugu, neretko i očaj, ali može i da da novi sjaj svemu dragocenom u našim životima.

Jer, svaki čovek ima nekoliko izbora. Jedan je da se pravi kao da je ovde večno i da se ponaša kao da nije svestan sopstvene prolaznosti, a drugi je da tešku realnost o prolaznosti svega pretvori u zahvalnost za svaki zagrljaj, osmeh, izlazak sunca....

Mi koji živimo sa svešću da nemamo vremena cenimo svaki tren koji nam je dat. Pa koliko je to teško, toliko je to i blagoslov. Fenomen memento mori smatrao se vekovima kao način za podizanje svesnosti. Prvi šamani upravo su iz blizine smrti generisali inicijacije za sopstveno prosvetljenje, o tome je Tesla nekoliko puta govorio pominjući i sopstveni slučaj.

Od svih bića samo je čovek svestan sopstvene smrtnosti zaključan u apsolutno neznanje o sopstvenoj egzistenciji. Mi zapravo imamo samo jedan izbor - da tu krajnje tragedijsku situaciju pretvorimo u generator za uvećanje ljubavi. Da tu svest o sopstvenoj prolaznosti iskoristimo da damo i primimo ljubav.... To je pitanje izbora duše... Možemo očajavati zbog egzistencijalnog tragizma ličnog i onih koje volimo, a možemo to smatrati kosmičkim podsticajem da svaki udah i uzdah u ovoj kratkotrajnosti pretvorimo u način da dišemo u ljubavi i zahvalnosti... To je alhemija sopstvene svesti, jer naše razumevanje stvarnosti je to koje nas čini srećnim ili očajnim, a čovek prosto mora da odluči da svako ograničenje, neznanje, iskoristi za uvećanje ljubavi, jer sve drugo je samo prah i nestaće u prahu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije