Ne vjerujem da postoji dobar pjesnik na svijetu koji ne zna da ponese i dio tuđeg tereta. Mislim da poezija nije nošenje samo svog, nego i tuđeg tereta u životu, dok je proza već dobra analitika. Tu možete isključiti emocije i analitično gledati ljude sa strane, postati dobar hroničar, zatvoriti stranice knjige i nastaviti dalje svojim putem. Poezija je već dijagnoza.
Ovako o književnosti misli Milan Vulić, pjesnik koji je nedavno u Narodnom pozorištu Republike Srpske predstavio svoj poetski prvenac kontroverznog naziva "Zbirka grešaka".
Prije prve zvanične knjige objavljene u izdanju "Besjede", Vulić je u svega sedam primjeraka štampao i knjigu "Nostalgija i zbunjenost". Ona nije imala katalogizaciju u publikaciji, odnosno nije bila zvanično objavljena, ali je do jednog primjerka te knjige došao pjesnik Nenad Grujičić.
"Pesme su mu bez balasta, sa potaman rečima na planu zanata, ali u slikama neverovatno bujnim, slobodnim, emotivnim (bolnim). Vidi se da je svašta podneo i da još toga može. Vidi se da je njegov ulog u poeziju čitavo ljudsko biće. Takvim pesnicima nije lako sa, u osnovi, mediokritetima na aktuelnoj književnoj sceni. Ali neka, bez takvih kao što je Milan Vulić poezija ne bi mogla da pretrajava kroz milenijume", zapisao je Grujičić nakon čitanja Vulićevih pjesama, a šta sam Vulić misli kako o svojoj poeziji, tako i o književnoj sceni, pričao je za "Nezavisne".
NN: Zašto baš "Zbirka grešaka"?
VULIĆ: Iz prostog razloga. Ono što je poslužilo kao inspiracija za "Zbirku grešaka" uglavnom su bile greške. Poroci, ljubavi, protraćeno vrijeme, dosada i neproduktivnost, izuzev u pjesničkom smislu - u pjesničkom smislu je bilo vrlo produktivno. Može se reći da se radi o knjizi nastaloj iz životnog iskustva koje nije preporučljivo.
NN: Šta je sa čitalačkim iskustvom?
VULIĆ: Sigurno da se ponešto našlo u knjizi i kao posljedica načitanosti. Goran Bregović kaže da su njegove potencijalne krađe ili pozajmljivanja posljedica naslušanog uva. Tako su možda i neke moje pjesme koje liče na neke druge pjesnike posljedica načitanosti.
NN: Pored svih ostalih, zbirka obiluje i slovnim greškama. Namjerno?
VULIĆ: Nehaj ili autopoetički detalji, to neka ostane tajna. Greške su svakako pratile ovu knjigu u stopu. Dobar dio pjesama koji je trebalo tu da se nađe greškom se nije našao, pa eto još jednog razloga koji opravdava naziv knjige. Tu su se izmiješale greške i priređivača i autora. Više ljudi je radilo zbirku i više ljudi je griješilo. Drugo izdanje, koje planiram da štampam, vjerovatno neće imati toliko opravdan naziv kao prvo.
NN: Po Vašem iskustvu, koliko je ovdje teško objaviti knjigu?
VULIĆ: Po mom iskustvu, gotovo nemoguće ako se uzdate samo u sebe i ako se ne uzdate u ljude koji su direktno u izdavaštvu. Moju zbirku je radilo četvoro ljudi od kojih niko nije izdavač. Izdavačka kuća je samo udarila pečat. Sve ostalo su pokrili moji prijatelji i saradnici.
NN: Šta to govori o izdavaštvu u Republici Srpskoj?
VULIĆ: Govori da, ukoliko niste afirmisani i ukoliko počinjete kao književnik u Republici Srpskoj, većina vrata su vam zatvorena.
NN: Dakle mislite da ovdje i sada mladima treba dati više šanse?
VULIĆ: Mladima definitivno treba dati više šanse. Međutim, bar onaj dio mladih pjesnika koje ja poznajem tavori. Ne zato što su stariji preokupirali književnu scenu, već iz razloga što nemaju dovoljno vremena za stvaralaštvo. Mladi pjesnici koje ja poznajem su preokupirani svojim poslovima, raznim zanimanjima, i to ostavlja vrlo malo prostora za pjesništvo, odnosno za nastupe i za prisustvo u književnim krugovima. Udaljivanje od tih krugova odmah nosi i gubljenje na pjesničkom planu. Drugim riječima, ako vas nema u određenim grupacijama, nema vas nigdje.
NN: Trenutno pišete i jednu proznu knjigu?
VULIĆ: Pišem već dvije godine, a da bih je završio, potrebno je da obiđem još neke lokacije. U pitanju je ratni roman. Šta drugo očekivati od nekog kome je opsesija istraživanje prošlosti, dolaženje do zaključaka - šta je to što nas konstanto tjera u nove propasti i nove sunovrati na svakom planu.
NN: I, zna li se šta je to?
VULIĆ: Vječito ugledanje na druge, a ne okretanje ka sebi. Vječito traženje krivice u drugima, umjesto traženja krivice u sebi. Svaka čovjekova greška mora prije svega biti rezultat njega. Mi živimo u jednoj atmosferi kolektivnog pripisivanja naših grešaka tuđim zavjerama, tuđim uticajima, a da se držimo sebe, ne bismo se tako lako odlučivali na greške. Između ostalog, i moja "Zbirka grešaka" izgleda kao zbirka grešaka mog i ostalih naroda na ovim prostorima.
NN: Kada su u pitanju ovi prostori, nedavno su se u finalu Eurobasketa sastale selekcije Srbije i Slovenije. Republike bivše Jugoslavije u sportu ponekad uspješnije pariraju drugima od stare, velike države. U odnosu na sport, šta je sa književnošću?
VULIĆ: Što se tiče književnosti, mi smo vrlo daleko od svjetskih tokova. To je prije svega zbog rasparčanosti jednog jezika koji je podijeljen na četiri različita standarda i standardizacije. Dakle, ionako nekada sitno tržište smo još više usitnili i, bez obzira na nekakav potencijalni kvalitet, danas ne postoji mogućnost da izbijemo u svjetske okvire. Mislim da je Jugoslavija kao takva bila u stanju da izbaci jednu veličinu poput Andrića, a da jedna rasparčana mala Srbija, mala Hrvatska, mala Bosna i Hercegovina, mala Crna Gora nemaju takve mogućnosti.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.