Životno iskustvo stečeno u dalekoj Americi, različite životne faze kroz koje je prolazio, ali i poslovi koje je radio ili još radi stvorili su od Namika Kabila režisera, scenaristu i pisca čija spisateljska djela poprimaju sve ozbiljniji broj čitalaca.
Njegova posljednja knjiga "Amarcord" nedavno je predstavljena u Sarajevu, a donosi priču o autorovom emigrantskom iskustvu u SAD, govori i o godinama koje su prethodile odlasku, životu i odrastanju na rijeci u Trebinju, o izmještenosti i hrabrosti da se krene u ponovno proživljavanje godina koje su determinirale njegovo autorsko biće.
Prije nego što je počeo pisati knjige, filmskoj publici je bio poznat kao scenarista filma "Kod amidže Idriza", ali i po dokumentarnim filmovima "Informativni razgovori", "Magnet", "Vjernici".
U intervjuu za "Nezavisne" Kabil otkriva kako je nastajala knjiga "Amarcord", zašto nemamo impresivnu kulturnu produkciju, ali i da nam je neophodno više sluha od strane onih koji raspoređuju novac da se više finansijskih sredstava ulaže u film.
NN: U književnim krugovima u BiH dosta se priča o Vašoj knjizi "Amarcord". Ono što nas zanima jeste kako se rodila ideja da napišete ovu knjigu i kako je bilo ponovo prolaziti kroz sve ono kroz šta ste nekad prošli, djetinjstvo, Amerika...?
KABIL: Počeo sam zapisivati kroz šta sam prolazio zadnjih dvadesetak godina, želeći da sačuvam neke stvari od zaborava, a ideja o knjizi došla je naknadno, isplivala na površinu tek poslije. Onda su se stvari odmotale još dalje od dvadeset godina. Kako je bilo prolaziti kroz sve to? Prije svega zanimljivo, lijepo, ali i potresno. Mislim da čovjek i ne zna šta je sve u njemu dok ne počne kopati i zapisivati, pogotovo na ovim prostorima gdje često imamo osjećaj da smo živjeli "nekoliko života". U tom formalnom procesu vraćanja na proživljeno, sjećanja se neminovno počnu uobličavati u svjesne ili manje svjesne književne konvencije, tako da je svako autobiografsko pisanje istovremeno i fikcija. Nije zbog toga manje istinito, makar samo kao sjećanje. Imam potrebu da ponovo objasnim, bar samo za one mlađe čitaoce: "Amarcord" na romanjskom dijalektu doslovce znači: ja se sjećam, ili sjećam se.
NN: Pretpostavljam da ste tek kad ste završili knjigu postali svjesniji svega što ste proživjeli, ali i koliko su sva ta iskustva uticala na Vas kao ličnost.
KABIL: Svaki dan, svaki trenutak, formira čovjeka do kraja života, iako zreliji ljudi često imaju osjećaj da je to završeno. Fascinantan je to proces, tako važan, a nemjerljiv. Već sam spomenuo koliko su naši životi ovdje intenzivni jer postoji "višak istorije" i to nije počelo sa zadnjim ratom. Možemo se samo nadati da smo makar nešto naučili, da smo postali pametniji, iako se iz svakodnevnice to baš i ne bi reklo. Političari svjesno i uspješno podgrijavaju ratnu traumu, ide im to, niko se ne buni.
NN: Jedna od izjava čitalaca o Vašoj knjizi je bila: "Onaj ko je pogledao film 'Kod Amidže Idriza' lako će prepoznati da je Kabil autor knjige 'Amarcord'". Koliko Vam prijaju poređenja Vašeg filmskog i književnog stvaralaštva?
KABIL: Nije neobično da ljudi prepoznaju sličan rukopis kad je isti autor u pitanju. Dodatno je "Amarcord" knjiga hibridne forme, književno-filmske, tako da te paralele imaju još više smisla.
NN: Ni Miljenko Jergović nije štedio pohvale, pa je rekao da je to zapravo najbolja izbjeglička knjiga koju je pročitao na svom jeziku. Čini se i da nam generalno u modernoj književnosti BiH fali takvih knjiga, koje precizno i stilski uobličeno prenose iskustvo života u drugoj zemlji.
KABIL: Ovo je mala država, sa malim tržištem, koje je dodatno politički iscjepkano i smanjeno. Teško da u takvom ambijentu možemo očekivati neku impresivniju kulturnu produkciju kada pisci, na primjer, znaju to oni sami vrlo dobro, samo od pisanja knjiga ovdje ne mogu živjeti. Nema generalno previše država gdje pisci mogu samo od pisanja živjeti, a ovdje pogotovo. Mi smo stanovnici propalog političkog eksperimenta i bavljenje stvarima kao što je pisanje knjiga u mnogo je aspekata egzistencijalna egzibicija. Sigurno da nam fali dobrih knjiga, izbjegličkih i svakih drugih, ali je za tako nešto neophodna mnogo veća književna produkcija, za šta je preduslov zdraviji društveno-ekonomski ambijent, da bi se tek onda, eventualno, prosijalo i nešto onih dobrih knjiga koje će preživjeti sud vremena.
NN: Nedavno je održana promocija knjige u Sarajevu. Planirate li promocije po drugim gradovima i možda u Banjaluci?
KABIL: Svakako bih volio održati još nekoliko promocija "Amarcorda" na domaćem terenu, prije svega u Trebinju jer je ono u velikoj mjeri prisutno u knjizi, a u Banjaluku ću takođe vrlo rado doći čim bude prilika. Knjiga je originalno objavljena u Zagrebu, izdavač je "Hena", a premijerna promocija bila je na Pulskom sajmu knjige u decembru prošle godine. Prošle sedmice je u sarajevskom "Zvonu", pod dirigentskom palicom Kristine Ljevak, održan zanimljiv "Razgovor o Amarcordu", koji je prošao prilično zapaženo, a sljedeća planirana promocija je 24. ovog mjeseca u Zagrebu, u klubu "Vinil".
NN: Iako ste po povratku u BiH snimili nekoliko zapaženih igranih filmova, ali i dokumentaraca koji su opet bolje prošli kod inostrane publike nego u našoj državi, u posljednje vrijeme ne snimate toliko...
KABIL: Više sam u pisanju zadnjih godina, odatle i ova knjiga, što ne znači da je film u drugom planu. Snima se i montira, uskoro će izaći novi dokumentarac "Srce od drveta" o čovjeku koji pravi složene muzičke instrumente sa nekoliko prostih alatki. Istovremeno sam angažovan na scenarističkoj adaptaciji romana "Dvori od oraha", kao i na filmskim pedagoško-mentorskim poslovima.
NN: Činjenica je da su ulaganja u film u BiH minorna, ali opet ne možemo reći da filmovi domaćih autora ne ostvaruju zapažene uspjehe na festivalima u Evropi. Kako je moguće da već godinama nema sluha za ovu granu umjetnosti?
KABIL: Nije da nema neke formalno-pravne organizacije kada su u pitanju načini finansiranja filmova u BiH, ali nedostaje novca, ili nedostaje sluha od strane onih koji raspoređuju novac da se više finansijskih sredstava usmjeri na tu stranu. I ovo što sada ima, mislim na spomenutu formalnu organizaciju filmskih fondova, realno je plod lobiranja filmadžija, na krilima zapaženih međunarodnih uspjeha bh. filma, a ne nekog suštinskog zanimanja političkih struktura za filmsko stvaralaštvo.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.