Književnost

Pržulj: Pisci u RS su kao starlete

Pržulj: Pisci u RS su kao starlete
Pržulj: Pisci u RS su kao starlete
Milan Rakulj

Željko Pržulj je pisac i pjesnik iz Istočnog Sarajeva, čije je djelo "Ruka anđela", roman na preko 700 stranica, u konkurenciji pisaca iz Republike Srpske najtiražnija knjiga u prošloj godini.

Do sada je objavio 15 knjiga, a s njim smo razgovarali o trenutnoj situaciji pod književnim nebom, njegovom književnom radu i životnom iskustvu.

NN: Vaša poezija pisana je iz vulkana životnog iskustva. S obzirom na to da ste kao vojnik prošli kroz nedaće rata, koliko tog iskustva ima u opisu bitaka iz Prvog svjetskog rata kojim se bavi Vaše prozno djelo "Ruka anđela"?

PRŽULJ: Kad pokušavaš da stotine tuđih ispovijesti složiš u svoju priču, a da to ipak liči na nešto, onda si primoran da se koristiš vlastitim iskustvom. Ja nisam mjerodavan da sudim koliko je to uspješno u romanu "Ruka anđela", mogu intimno da vjerujem da je najbolje, ali samo onaj ko je bio u ratu zna da se i najveći junaci plaše, da vojsku u bjekstvu može zaustaviti samo još veći strah ili da stane sama od sebe, ali vrijeme i čitaoci će pokazati da li sam bio u pravu. U skupljanju građe za roman naišao sam na desetine nepoznatih podataka i neke od njih, na primjer, razgovor majora Tankosića i generala Stepe Stepanovića pred Cersku bitku sam izostavio da me skojevski istoričari ne bi proglasili šalabajzerom, ali, recimo, nisam mogao da izbjegnem opis i ulogu dobrovoljačkih i četničkih odreda u Kolubarskoj bici. Oni su realni i logični. Svi spominju strategiju vojvode Mišića kad je on povukao vojsku daleko od fronta i dao im dva dana slobodno da se odmore i dopune municijom, a niko ne pita šta su u to vrijeme radili Austrougari. Jesu li oni čekali da se Srbi odmore i naspavaju?

NN: Knjigu "Ruka anđela" pisali ste oko deset godina. Koliko je, za takav poduhvat, bilo potrebno iščitati istorijske građe i kako ste dolazili do nje?

PRŽULJ: U ličnoj biblioteci imam tridesetak knjiga o Prvom svjetskom ratu. Najmanje toliko knjiga sam posudio ili iznajmio. Na internetu ima zavidne građe, a dosta sam prikupio o porodicama atentatora i srpskim dobrovoljcima. Po mojoj procjeni, pročitao sam i pregledao oko 30.000 stranica memoara i dokumenata. Nije teško doći do građe samo ako znaš šta tražiš. Uvijek neko negdje ima. Nedavno sam dobio neke zanimljive knjige o Drugom svjetskom ratu. Čovjek je pročitao "Ruku anđela" i moj intervju u kojem kažem da planiram napisati trilogiju i preko izdavača mi je poslao tu knjigu. Nikad se nismo sreli.

NN: Zašto je trebalo 100 godina da neko napiše roman o učešću Srba iz Bosne u Prvom svjetskom ratu?

PRŽULJ: O Velikom ratu ni u Srbiji nije bogzna koliko knjiga napisano. Pet-šest. Snimljena su, koliko znam, samo dva filma: "Marš na Drinu" i "Sveti Georgije ubija aždahu". Ovaj drugi kamo puste sreće da i nije snimljen. A što je to tako najbolje znaju srpski pisci i režiseri. Pa, mi nemamo nijedan dobar roman ili film o ovom posljednjem ratu - o koridoru, "Košarama" ili o "Belom vuku". Jer "zaboga, koga to još zanima". Srpski pisci su intelektualci i oni neće da se spuštaju u bosansko ratno blato. Ljepše je pisati o Hazarima, seksualne fantazije ili o svom davnom djetinjstvu na Uni. Što nove generacije ne znaju šta je krbulja ili krpenjača, a bogami i sve manje šta je opanak, "to je stvar njihovog neobrazovanja". Ma, je li, majke ti? Pisanje istorijskih romana je mukotrpan, nezahvalan i odgovoran posao i zato nije samo nestašica knjiga o Velikom ratu. Nema tu ni Nevesinjskog ustanka, Iva od Semberije, ni Petra Pecije.

NN: Za Vašu knjigu poezije "PTSP sindrom" ocijenjeno je da ima semantičku ravan sa pripovijetkom Laze Lazarevića "Sve će to narod pozlatiti". Koliko smo naučili iz istorije ako se danas borimo s istom problematikom?

PRŽULJ: Narod konzumira ono šta mu se nudi. Konzerve "ikara", turbo folk i tenis. To što su ratnici skrajnuti i što je Mesi važniji od Veljka Milankovića nije do naroda. To što u Banjaluci nije napravljena prezentacija "Ruke anđela" u kojoj se govori o stradanju Srba u Bosni i Hercegovini, a jeste nekog pisca koji piše o stradanju u Rađevini nije do mene, ni građana Banjaluke. Imao bih tu promociju kad bih mogao da prekoračim sujetu penzionisanih učitelja koji su s penzijom postali pisci i promoteri kulture. U romanu "Ruka anđela" ispisane su potresnije stranice o logoru u Doboju, a u Doboju je glavni gost Nju primitivs pisac. Zato što tamošnji šef za kulturu voli da se fotografiše sa poznatom televizijskom facom i da pred unucima bude važan.

NN: Iako živite ovdje, kao književnik uspješniji ste na tlu Srbije. Kakvo je Vaše mišljenje o književnoj sceni Republike Srpske uopšte i o tome šta se događa posljednjih dana u vezi s nagradom Udruženja književnika RS?

PRŽULJ: Pisci u Republici Srpskoj su kao starlete. U medijima se pokazuju samo po skandalima. I ovaj najnoviji slučaj sa nagradom Udruženja književnika RS... Dosad je bila praksa - ja tebi nagradu, ti meni nagradu. Ja tebi serdaru, ti meni vojvodo. Sad se i to promijenilo. Ja sebi nagradu, a tebi ako ostane. Mislio sam kad smo poslije devet godina uklonili bivše rukovodstvo da će Udruženje književnika RS početi s radom i u društvu steći status kakav mu i pripada. Ali, ništa se nije promijenilo, osim pola predsjednika. I dalje isti pisci vjeruju da su Bogom dati, da neko od njih mora biti predsjednik, ovi iz Zavoda za udžbenike RS u septembru objavljuju da je njihov dobitnik nagrade "Žalosna sova" najbolji pisac u RS, a mi se međusobno koljemo. Najbolje se izmaći. Jer ako sad kažem da sam znao da će nagradu dobiti Ranko i da bi predsjedniku Udruženja književnika najčasnije bilo da podnese ostavku mnogi će mi zamjeriti. A to šta mislim o žiriju pas s maslom ne bi pojeo. Tri člana žirija, nagradu ravnopravno dobiju dvije knjige, a u javnosti se oglasi samo jedan član koji tvrdi da nije glasao ni za jednu od prvonagrađenih.

NN: Koje su razlike između Željka Pržulja pjesnika i Željka Pržulja pisca?

PRŽULJ: Nema tu razlike. Moji preživjeli drugovi se bave ribolovom, rezbare u drvetu ili skupljaju gljive. Da ne bih podlegao pod PTSP sindromom, razveo se i propio, ja pišem.

Komentare na ovu vijest mogu postaviti samo prijavljeni čitaoci.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Molimo vas da vaša iskustva i zapažanja prilikom korištenja aplikacije za komentarisanje podijelite sa nama.

Pošaljite komentar

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije