Muzika

Ibrahim Ibrica Jusić za "Nezavisne": Sevdah je genetski kod koji se nasljeđuje

Ibrahim Ibrica Jusić za "Nezavisne": Sevdah je genetski kod koji se nasljeđuje
Foto: Igor Soban/PIXSELL | Ibrahim Ibrica Jusić za "Nezavisne": Sevdah je genetski kod koji se nasljeđuje

Koncert jednog od najpoznatijih kantautora bivše Jugoslavije Ibrahima Ibrice Jusića pod nazivom "Od Šekspira do sevdaha" biće održan u Banskom dvoru u Banjaluci 11. aprila, sa početkom u 20 časova, a ovom prilikom Jusić obilježava i 60 godina karijere.

Tokom godina Jusić je nastupao na brojnim festivalima širom regiona i svijeta, ali se kao njegova "lična karta" izdvajaju "Dubrovačke ljetnje igre", na kojima bez izuzetka decenijama nastupa. Šansone, sevdalinke, kancone i stihovi poznatih pjesnika samo su mali dio repertoara koji ovaj kantautor jedinstvenog autorskog izraza donosi i u Banjaluku.

"Kad je 1969. godine bio potres u Banjaluci, ja sam sa svojim kolegama pokrenuo akciju u kojoj smo skupljali pomoć svirajući po trgovima i ulicama Zagreba. Kasnije su uslijedili moji koncerti u Banjaluci, koji su uvijek bili lijepo posjećeni, uvijek je bila lijepa atmosfera i jako se veselim dolasku u Banjaluku", rekao je Ibrahim Ibrica Jusić u intervjuu za "Nezavisne novine".

NN: Jedan dio koncerta posvećen je sevdahu, šta je ono što je za Vas posebno pri izvođenju ove vrste muzike?

JUSIĆ: S obzirom na moje obiteljsko porijeklo, ja sam odrastao uz sevdah, samo je trebalo dočekati priliku da mogu realizirati svoje viđenje tog krasnog glazbenog izričaja. Moja majka je iz Blagaja kod Mostara, otac je iz Duga kod Prozora, tako da je to jedan genetski kod koji se nasljeđuje. "Eminu" sam posvetio svojoj majci, prije 30 i nešto godina. Tu sam prvi put na pravi način počeo koketirati sa sevdahom, ali je prelomni trenutak bio kad je etno-đir  krenuo po svijetu. Vrhunac je bio kada sam ugledao engleske rokere, koji su išli po zemljama Magreba i skupljali elemente folklora, te u Londonu imali koncert na kojem su s jedne strane imali arapske glazbenike, u sredini rokere i s druge strane simfoničare. Tada sam sebi rekao da je vrijeme za takvo nešto. Nakon tog sam radio album "Amanet 1", koji je imao jako lijep uspjeh, s njim sam bio na nekoliko svjetskih festivala.

NN: Uz svoje pjesme izvodite i kompozicije na stihove poznatih pjesnika. Kako je nastala ova ideja i kakav je za Vas osjećaj dati melodiju nekim svjetski poznatim stihovima?

JUSIĆ: Volim reći da stvaram i pjevam kao što živim i da živim kao što stvaram i pjevam. Ako nađem neki tekst koji negdje opisuje moj karakter, svjetonazor, vjeru i politička uvjerenja, to se pretoči u glazbu. Šekspirov "Sonet broj 66" nisam ja skladao, nego moj mentor pokojni Pero Gotovac, a ja sam ga pjevao u predstavi "Magbet" u zagrebačkom kazalištu. U mom repertoaru su zastupljeni Vilijam Šekspir, Bertolt Breht, Zvonimir Golob, Drago Britvić, sve veliki majstori pisanog stiha. Ja sam tokom karijere malo pisao tekstove, ali su tu moji veliki prijatelji i sjajni saradnici koji na neki način ocrtavaju dio mog životnog iskustva.

NN: Ovim koncertom ujedno obilježavate i 60 godina karijere, šta Vam je i nakon svih ovih godina podsticaj za stvaranje?

JUSIĆ: S obzirom na to da je ova godina jubilarna, biće puno priče o pjesmama, kako su nastale, što me je motiviralo, kroz sve pjesme pričam o sebi, svom svjetonazoru i o svojim stavovima u životu. Ljudi su zaboravili na jednu krasnu ljudsku osobinu, a to je emocija. Danas u ovome šašavom svijetu imate svega, samo nemate prave emocije. Ja za sebe mogu reći da sam hodajuća emocija i ljudi to osjete na mojim koncertima i zato me prate sve ove godine. Na tome sam stvarno zahvalan, mene nisu stvorili ni mediji, ni menadžeri, već isključivo publika i vrlo sam ponosan na to. U suštini u meni čuči mali Ibrica od 15 godina koji ima širom otvorene oči, koji promatra svijet oko sebe, koji primjećuje dobre i loše stvari života i onda me to potakne na stvaranje.

NN: Kada sagledate svoju karijeru iz ove tačke, na šta ste najponosniji?

JUSIĆ: Drago mi je da mi je Bog dao zdravlje i ljude koji su me slijedili, koji me još uvijek slijede sve ove godine, malo se osjećam ko Džonatan galeb, malo su krila već umorna, ali kad vidim toliko mladih ljudi na svojim koncertima, to mi daje snagu da idem dalje. Kad nešto volite, nema te cijene da odustanete. Sjećam se da sam na jednom koncertu upravo u Banjaluci zadobio strašnu prehladu i da sam mogao otkazati koncert, ali ja to nisam htio, došao sam, rekao kakva je situacija i održao koncert. Bilo je tu i kihanja i kašljanja, pjesme i jedne krasne pozitivne energije.

NN: Na sceni će Vas pratiti i Vaš krzneni prijatelj, a u jednom intervjuu ste rekli da "pas nije niti imidž niti fora, nego uistinu potreba", na šta ste pod time mislili? Koliko Vam pomaže da imate društvo i prijatelja na sceni?

JUSIĆ: Ljudi su zaboravili da trebaju tri puta dnevno biti na čistom zraku po najmanje 45 minuta. Ja često kažem da ne vodim ja svoje ljubimce u šetnju, nego oni vode mene. Dobiti pasju ljubav je jedna kategorija, a dobiti mačiju ljubav je ljubav van kategorije. Osim mog Kikija, koji je u stanu, u Dubrovniku imam još dva ljubimca i kad parkiram auto, oni me čekaju na vratima. Jednostavno sve osjete, potrese, emocije sve.

NN: Nazivaju Vas "sinonimom za Dubrovačke ljetnje igre", koji značaj za Vas ima ovaj festival, ovaj grad i muzika koja se tu stvara?

JUSIĆ: Mene su skaline stvorile i usmena predaja ljudi. Jedna jako varljiva ljudska osobina je sjećanje ili pamćenje, a ja nastojim da me ljudi pamte po dobrom i mislim da moje pjesme to najbolje govore. Blještavi kamen Straduna izgleda kao da je premazan parketnim lakom, zamislite samo koliko je ljudi tokom stoljeća prešlo preko tog kamena, koliko zaljubljenih, koliko pozitivne energije ima u tom kamenu. Ja volim svoj grad, živio sam u Francuskoj u dva navrata, ali sam uvijek sedmi i osmi mjesec imao rezerviran za Dubrovnik.

NN: Kroz više decenija svjedočili ste raznim novim pravcima i trendovima u muzici, kako Vam se čini današnje stanje u ovoj profesiji?

JUSIĆ: Ja sam svjestan da svako vrijeme donosi svoje, ali se ja nikad nisam povinovao trendovima. Imao sam par ljudi koji su mi obilježili život svojim savjetima, jedan je bio moj pokojni prijatelj Pero Gotovac, koji mi je rekao: "Ibrice, u životu ne moraš biti glasan da bi te se čulo, a tebe će se čuti i tebe će se slušati", a drugi je bio naš pjesnik Mak Dizdar, koji mi je rekao: "Uspjećeš samo ako svoj put shvatiš kao jednu polaganu rijeku koja teče, mani se virova." Ti virovi su upravo ova nagla zakoračivanja u muziku u kojem djeci roditelji daju pare da snime nekoliko pjesama, ali šta dalje? Sportskim rječnikom rečeno, imate sprintere, srednjoprugaše, dugoprugaše i maratonce, a na tebi je da izabereš, to je umijeće življenja.

NN: Kakvi su Vam planovi za budućnost, da li biste voljeli da najavite nešto?

JUSIĆ: Ovog ljeta imam nekoliko vrlo lijepih koncerata u Bjelovaru, 11.5. na "Lentu", festivalu u Mariboru, a vrhunac svega će biti Dubrovačke ljetnje igre, gdje 5.8. u Kneževom dvoru imam svoj koncert, a 8.8. pada Dan Sv. Dominika, a moji su skalini Dominikanskog samostana, pa smo se dogovorili da napravimo jednu feštu zajedno sa crkvom povodom tog dana. U narednom periodu će izaći i autobiografija, te ćemo taj period u Dubrovniku iskoristiti i za promociju knjige.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije