Isidora Davidović, studentkinja treće godine Akademije umjetnosti Univerziteta u Banjaluci (AU UNIBL), proglašena je za najbolju glumicu na prvom Međunarodnom festivalu akademskih predstava "Čkaljini dani", koji je krajem marta održan u Kruševcu.
Festival je održan povodom stogodišnjice rođenja velikana jugoslovenskog glumišta Miodraga Petrovića Čkalje, na inicijativu mladih kruševačkog amaterskog pozorišta "Čkalja" i Kulturnog centra Kruševac.
Davidovićeva je sa kolegama s Akademije, pod mentorskom palicom profesora i glumca Radoslava Milenkovića, izvela Euripidovu "Hekabu" u prepjevu profesora glume Branka Pleše.
Najbolja glumica "Čkaljinih dana" je pred publikom oživjela tri lika Odiseja, Hekabu i logorašicu, a više o ovom iskustvu i planovima za budućnost govorila je za "Nezavisne".
NN: Na festivalu "Čkaljini dani" osvojili ste nagradu za najbolju glumicu. Kakav je za osjećaj primiti jedno ovakvo priznanje i koliko Vam to daje podsticaj za dalje stvaranje i rad?
DAVIDOVIĆ: Za mene je ova nagrada važna, jer je potvrda da je sudbina likova koje tumačim stigla do publike na dejstven način i da sam u tom smislu bila u službi sadržaja naše predstave. Značajna je i jer smo mi kao studenti često zapitani i u sumnji, u stalnom mjerenju i preispitivanju vrijednosti našeg dara ili rada, pa su ovakve nagrade dragocjene, jer dolaze kao motivacija i podsjetnik da ste na pravom putu. Moja klasa i ja smo vrlo predano i primjerno radili na ovom komadu i ova nagrada je došla kao potvrda i podsticaj da i dalje tako činimo. Iskreno, za mene je možda i najvažnije to što je ovo priznanje istinski usrećilo ljude koji me vole kako u profesionalnom, tako i u privatnom životu.
NN: Ovo je prva godina Međunarodnog festivala akademskih predstava "Čkaljini dani", kakav utisak nosite sa festivala, koliko su za studente značajna ovakva iskustva?
DAVIDOVIĆ: Organizatori festivala su se pokazali kao divni domaćini i zaista nas punim srcem ugostili. Iako je ovo njihov prvi festival, djelovali su kao uigrana ekipa. Osjećali smo se više nego dobrodošlo i zahvalna sam im na svemu, a najviše na tome što predano i iskreno vole pozorište. Veoma je važno za mlade glumce da se upoznaju s radom svojih kolega sa drugih akademija, da vide različite pristupe istoj umjetnosti i zanatu, a najznačajnije je da podijele radost pozorišne igre. Čini mi se da se u posljednje vrijeme aktivnije radi na povezivanju naše akademije sa ostalim u regionu, a najveći dokaz toga je Pozorišni аkademski festival - PAF koji se održava u Banjaluci.
NN: S kolegama sa klase igrali ste Euripidovu "Hekabu". Antički tekst do danas ima vrlo cijenjeno mjesto u svijetu glume, šta je za Vas njegov najveći značaj?
DAVIDOVIĆ: Veličina ovakvog sadržaja se najprije ogleda u njegovoj svevremеnosti i istinama koje su izrečene u strogoj formi heksametra. Ovaj komad, iako napisan prije skoro dvije i po hiljade godina, aktuelnost može pronaći u bilo kom trenutku istorije svijeta, jer je, sudeći i po ovom komadu, ljudska priroda nepromjenjiva kategorija. Takva vrsta univerzalnosti ne dokazuje samo veličinu pisca, već nas i podsjeća da smo mi zapravo žrtve jednog beskonačnog procesa ponavljanja. Nažalost, izgleda da za nas ponavljanje ipak nije majka znanja, jer je slika svijeta danas dokaz našeg upornog odbijanja da konačno nešto naučimo i budemo bolji.
NN: Recite nam nešto više o ulogama Odiseja, Hekabe i logorašice koje tumačite, kako ste uklopili igranje tri lika, koji Vam je bio najizazovniji?
DAVIDOVIĆ: Bilo je podjednako izazovno baviti se sudbinama oba antička junaka, kao i logorašice. Zapravo, najizazovnije je bilo mudro rasporediti snage i paralelno u igri voditi tri unutrašnja toka. U drugom činu igram Odiseja, operativca lišenog svake vrste empatije, koga pokreće jedan muški, ratnički princip, dok već u četvrtom činu iz uloge tiranina prelazim u ulogu žrtve - Hekabe. Za mene je u igri najvažnije bilo odvojiti ih potpuno, ne bi li se prenebregla moguća sličnost u izrazu. Kod Odiseja izbjeći Hekabinu osjetljivost, a kod Hekabe otkloniti eventualne tragove Odisejeve okrutnosti. Ova dva junaka pripadaju dvjema zaraćenim stranama, ali taj sukob nije određen samo nacionalnim, već i ideološkim aspektima. Odisej, kao čovjek politike, stoji na strani opšteg, dok je Hekaba prikaz ličnog, ljudskog, pojedinačne sudbine, a istorija nas ipak uči da se pitanja "velike politike" uvijek rješavaju nauštrb običnog, "malog" čovjeka. Takođe, bilo je mučno i duhovno izazovno prebirati po podacima iz logora "Banjica", ali i drugih logora, jer su užasi koje su ti ljudi pretrpjeli i zlo sa kojim su se susreli toliko veliki da je skoro nemoguće sve to spoznati, a zadržati vjeru u ljudski rod. Teško je razumjeti toliko odsustvo ljudskog u čovjeku. Hrabrost i borba tih žena iz "sobe 36" banjičkog logora, bili su dodatna motivacija za nas u težnji da se vjerodostojno prikaže njihova patnja i kroz tu patnju - neuništivost pozorišta, ali i potreba čovjeka da sačuva duh i dostojanstvo, čak i u tako dehumanizovanim uslovima.
NN: U klasi ste glumca Radoslava Raleta Milenkovića, kakvo je za Vas iskustvo studiranje u klasi proslavljenog glumca?
DAVIDOVIĆ: Uvjerena sam da je to jedno od važnijih sretenja u mom životu. Vjerujem da bi se i moja klasa složila sa tvrdnjom da je susret sa našim profesorima ne samo obogatio, već i odredio naše živote. U počecima glumačkog rada mentorstvo je neophodno da bi se došlo do svog autentičnog izražaja i zato je rad sa profesorom Radoslavom i stručnom saradnicom Nikolinom Friganović, u klasi kakva je moja, jedan veliki blagoslov. Profesoru sam zahvalna na tome što nas priprema za svijet u kome ćemo stvarati i ne nudi nam nikakve iluzije o njemu, ali nas svejedno bodri i usmjerava na put koji nam je našim darom predodređen. On nas sve veoma dobro poznaje, pa zato može i pedagoški mudro da pomjera naše granice u umjetnosti (koje smo najčešće sami sebi postavili). Rezultat toga je da smo uz njegovo vođstvo postali i slobodniji, i umniji, razigraniji i stameniji ljudi. Njihov rad sa nama je nešto što će nas cijelog života grijati, a naša uzajamna ljubav i poštovanje će se sigurno nastaviti i nakon što zajedno pređemo ovaj dio puta.
NN: Izvođenje "Hekabe" je najavljeno za 27. april u Narodnom pozorištu Republike Srpske, kakvi su dalji planovi za život predstave?
DAVIDOVIĆ: Očekuje nas niz festivala u junu, među prvima "Pozorje mladih" u Novom Sadu, potom festival "Jelen" u Budimpešti i "Pozorišni maraton" u Somboru. Krajem istog mjeseca putujemo na festival "Viminacijum", a nadamo se da ćemo, ako prođemo selekciju, zaigrati i na ovogodišnjem PAF-u, koji organizuje Akademija umjetnosti u Banjaluci.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
