Nataša Jovanić mlada je grafičarka čija će izložba pod nazivom "Asocijativni svijet" biti otvorena večeras u Kulturnom centru Banski dvor u Banjaluci. Jovanićeva je rođena u Doboju, a Akademiju likovnih umjetnosti, likovni smjer, odsjek za grafiku, završila je u Banjaluci.
Bila je učesnik više kolektivnih izložbi, bijenalnih projekata i likovnih kolonija, a za svoje radove dobijala je i nagrade. Pred izložbu koja će biti otvorena u utorak s početkom u 19 časova, Jovanićeva je u intervjuu za "Nezavisne" govorila o umjetnosti i mogućnostima stvaranja u današnje vrijeme, ljubavi prema grafici, ali i o banjalučkom muralu, o čijem se moralu posljednjih dana mnogo priča.
NN: Šta će posjetioci Vaše izložbe "Asocijativni svijet", koja će biti otvorena u Kulturnom centru Banski dvor, imati priliku da vide?
JOVANIĆ: Posjetiocima će na izložbi "Asocijativni svijet" biti predstavljen opus grafika nastalih u prethodne dvije godine, tokom trajanja master studija.
NN: Šta poručuje sam naziv postavke? Asocira li na određenu istinu, bar kada je današnje društvo u pitanju?
JOVANIĆ: Nikako ne smijemo pomiješati pojmove asocijativnost i asocijalnost. Bojim se da pojedinac u našem društvu polako i postaje otuđen, okrenut samo sebi i svom "problemu". Tim pitanjem se djelimično i bavim u svom radu, međutim naziv "Asocijativni svijet" nastao je iz razloga što ovaj ciklus radova izaziva posmatrača, asocira i upućuje ga na razmišljanje, podstiče imaginaciju.
NN: Kako je počelo Vaše interesovanje za grafiku i koliko je truda i istrajnosti potrebno da biste dostigli određeni nivo i znanja i preciznosti u ovoj oblasti?
JOVANIĆ: Pri samom upisu na akademiju opredijelila sam se za grafički smjer, iako tada nisam u potpunosti znala šta me očekuje, međutim ljubav se rodila, pogotovo na drugoj godini studija, kada je počeo rad u dubokoj štampi. Truda i istrajnosti je potrebno mnogo, prvenstveno da bi se savladao materijal, da ne bi on činio prepreku ka daljem traženju određene likovnosti, a nakon toga opet ostati dosljedan sebi, a ne upasti u zamku efektivnosti, mnogo je vremena potrebno da se istanča osjećaj u odnosu između grafičara i matrice... o tome bi se moglo beskrajno polemisati.
NN: Činjenica je da u gradu nema mnogo izlagačkih prostora, koliko Vama, kao mladom umjetniku, znači što imate priliku da samostalno izlažete? Koliko uopšte izložbe doprinose promociji umjetnika?
JOVANIĆ: Gradu zaista fali izlagačkih prostora. Bilo bi dobro kada bi postojalo više manjih galerija gdje bi se predstavljale različite umjetničke prakse, smatram da je jako važno njegovati različitosti i iskoračiti iz konformizma kojem je naše društvo inače sklono. Meni, a vjerujem i ostalim kolegama, samostalna izložba mnogo znači, to je trenutak kada se uspostavlja komunikacija između publike, djela i samog umjetnika.
NN: Dosta se priča i o nezavidnoj poziciji umjetnika u našem društvu. Možemo li kriviti upravo nezainteresovanost institucija, vlasti i samog društva za umjetnost, ili opet dio krivice snose i sami umjetnici?
JOVANIĆ: Društvo je definitivno nezainteresovano i usljed egzistencijalnih problema nespremno za umjetnost, nestabilno, lišeno motivacije. Mladim umjetnicima često nedostaje samoinicijativnosti i sve se pretvara u jedan letargični začarani krug. Tražiti krivca je besmisleno, jer to vjerovatno ništa neće promijeniti, kao što dosad nije. Često sumnjam da će se stanje poboljšati, ali želim da vjerujem u iskren rad i trud i da će kvalitet biti prepoznat.
NN: Bili ste i učesnik nekoliko kolonija. Koliko Vam je odgovarao ovakav vid druženja i stvaranja novih djela istovremeno? Kakva iskustva nosite?
JOVANIĆ: Sa svake kolonije donesem nešto dragocjeno, bilo to novo poznanstvo, druženje ili neko intenzivnije razmišljanje o sopstvenom radu, jer u kratkom vremenskom roku uspiješ da se organizuješ, aktiviraš i ostvariš zamišljene ideje istovremeno razmjenjujući iskustva sa kolegama.
NN: Ovih dana jedna od najaktuelnijih priča u Banjaluci je svakako ona o novom muralu, za koji neki tvrde da je depresivan, kao i da mu nije mjesto u blizini vrtića. Činjenica je da se mural ne može baš svima svidjeti, ali zaslužuje li baš takve komentare? Obeshrabruje li to umjetnike ili i ovdje možemo govoriti o nerazumijevanju umjetnosti?
JOVANIĆ: Djeca su iskrena i nenaučena da gledaju negativno, ona jednostavno usvajaju stavove i razmišljanja prvo svojih roditelja, predavača pa okoline, ako im u startu predočimo da je nešto depresivno, tako će i biti. Prisustvovala sam oduševljenju par njih, gdje su se jednoglasno složili da im je Bozkov mural najljepši. Izgleda da negativni komentari stižu od pojedinaca nezadovoljnih samim sobom. Sasvim je normalno reći da ti se nešto ne sviđa, to je pitanje ukusa, međutim mnogi daju sebi za pravo da osuđuju i kritikuju prije nego što nešto pročitaju, pogledaju, raspitaju se.
Ovakav stav nikako ne smije obeshrabriti umjetnike, "Flaster" je odradio odličan posao, a vjerujem da ćemo se radovati sjajnim umjetnicima i narednih godina.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
