Ove godine navršava se 140 godina od dolaska prvih trapista u Delibašino Selo kod Banjaluke i 100 godina od smrti osnivača samostana Marija Zvijezda oca Franza Pfannera. Ove godišnjice povod su da se opet progovori o njima i njihovim velikim zaslugama za sveukupni razvoj Banjaluke i njenog kraja. Nažalost, riječ je o zaslugama koje su proteklih desetljeća premalo vrednovane i zaboravljene
Otac Bonaventura novi prior
Otac Franz planirao je u Africi ostati tri godine, a nakon toga vratiti se u Mariju Zvijezdu. Stoga je tijekom njegova boravka u Africi od 1880. do 1883. godine službu poglavara samostana kao njegov zamjenik vršio subprior o. Bonaventura Baier. No, kada je o. Franz krajem svibnja (maja) 1883. godine zauvijek otišao iz Bosne i preselio se u Afriku, trebalo je izabrati novog poglavara. Trapistička zajednica izabrala je za svoga priora o. Bonaventuru, a njegov izbor potvrđen je od strane reda 27. kolovoza (avgusta) 1883. godine.
O. Bonaventura rođen je 12. prosinca (decembra) 1818. godine u Amorbachu u Bavarskoj. U trapistički red ušao je 1851. godine u francuskom samostanu Port-du-Salut. Po odredbi Generalnog kapitula reda došao je 29. rujna (septembra) 1874. godine u Mariju Zvijezdu i preuzeo odgovornu službu učitelja novaka.
Naravno da je odlazak o. Franza uzdrmao zajednicu u Mariji Zvijezdi. Ponajprije više nije bilo osnivača koji je sigurnom rukom vodio zajednicu kroz mnoge poteškoće i u kojeg su svi, bez obzira koliko se s njime slagali ili ne, imali bezgranično povjerenje. Osim toga, s njim je otišlo i puno kvalitetnih redovnika na kojima je počivalo samostansko gospodarstvo. Tu su bili i samostanski dugovi, s kojima se zajednica bez vodstva o. Franza slabo snalazila. Istina, on je vjerovao da oni koji su ostali mogu bez velikih poteškoća kročiti naprijed.
Silna energija
No, nije to uvijek lako. Samostan je kratko vrijeme stagnirao. Trebalo je stvari ponovno postavljati na svoje noge. "Hoće li to biti moguće s novim priorom", pitali su se neki.
Naime, dok je o. Bonaventura bio zamjenik o. Franzu, pokazao se kao skroman, tih redovnik kojega puno ne zanima ništa osim onoga što mu se povjeri kao njegova dužnost. Nije pokazivao nikakve inicijative koja bi ga preporučila za vođu jedne ovako specifične zajednice. To je energičnom o. Franzu očito toliko išlo na živce da je za njega napisao: "On se zanimao sitnicama, a ja velikim stvarima; on se bavio ceremonijama, samostanskim metlama i ministrantima, a ja sam saobraćao s ministrima, pašama, građevinskim planovima, raznovrsnim papirima i carinicima…"
Međutim, vrijeme će pokazati da se u ovom dobroćudnom starcu krila silna energija s puno smisla za sveukupni preporod samostana.
O. Bonaventura se pomalo riješio najvećih vjerovnika tako što je pozajmio novac od svoga prijatelja u Francuskoj. Time je vratio povjerenje u Mariju Zvijezdu. Zajednica se pomalo obnavljala i broj redovnika popeo se na 90. Obnovio je rad u radionicama. Zanati su bili dobro zastupljeni i uspješno su djelovale sljedeće zanatlije: stolari, bravari, kovači, kolari, cipelari, suknari, pivari, pekari, knjigovesci, četkari, ličioci, pozlaćivači, tokari, užari, zidari, mlinari, sirari, korpari, tkalci, limari, pećari, pilari, tesari, staklari, ciglari, pletači čarapa…
Godine 1884. započeta je gradnja katoličke katedrale, odnosno "biskupove crkve" u Banjaluci. Gradnju je vodio novoustoličeni apostolski administrator Banjolučke biskupije fra Marijan Marković, biskup. Trapisti su dali velik doprinos gradnji katedrale. U svojoj ciglani izradili su i darovali biskupu Markoviću 75.000 komada cigle i 25.000 komada crijepa. Darovali su također drvo i u svojim radionicama izradili vrata i prozore.
Marija Zvijezda proglašena opatijom
Samostan se, dakle, u samo dvije godine toliko stabilizirao i ojačao, te je o. Bonaventura počeo pripremati sve što je potrebno da Marija Zvijezda postane opatija. Dom Jerom, generalni vikar reda i opat samostana Sept-Fons, boravio je u Bosni i vizitirao samostan od 14. do 17. srpnja (jula) 1885. godine. Nakon uspješne vizitacije dom Jerom je predložio Generalnom kapitulu reda da se Marija Zvijezda podigne na rang opatije. Članovi Kapitula suglasili su se s prijedlogom i uputili molbu Svetoj stolici. Svojim dopisom od 4. prosinca (decembra) 1885. godine Rim je odgovorio pozitivno. Marija Zvijezda proglašena je opatijom! Trebalo je birati prvog opata nove opatije. Dom Jerom je poslao dom Laurencija, priora u Landspreissu, kao svoga izaslanika u Bosnu. On je predsjedao izboru prvog opata. Članovi samostana izabrali su aklamacijom 27. siječnja (januara) 1886. za opata o. Bonaventuru, dotadašnjeg priora. Njegovo imenovanje bi potvrđeno od strane trapističkog reda 4. veljače (februara) iste godine. Posvetio ga je fra Marijan Marković, biskup banjalučki, 29. lipnja (juna)1886. godine, a generalni vikar reda ustoličio ga je istoga dana.
Tako je Marija Zvijezda dobila svoga prvog opata - Bonaventuru Prvog.
Proširenje crkve i gradnja zvonika
Crkva, koju je započeo graditi o. Franz još 1872. godine kao "dvoranu za pjevanje", postala je premalena. I vremena su se promijenila. Nije više bilo Turaka i sada se crkva mogla zvati crkvom, a ne "dvoranom". Sada se smjelo zvonik sagraditi i slobodno zvoniti. Osim toga, broj redovnika svećenika u samostanu se povećao i nisu imali gdje služiti sv. mise. Radovi na proširenju crkve i gradnji zvonika započeli su 1885. godine. Najprije je premješteno groblje koje je bilo tik uz crkvu. Pokojnici su ekshumirani i pokopani u zajedničkoj grobnici na novom groblju. Radovi su dobro napredovali i prva misa u proširenoj crkvi održana je 29. lipnja (juna) 1886. godine, tj. na dan posvete opata Bonaventure Prvog. Tijekom 1886. i 1887. godine crkva je dovršena i namještena novim oltarima. Sakristija je također uređena na prikladan način. Od 1887. do 1889. godine trapisti su radili na proširenju samostana dogradnjom na sjevernom i južnom krilu. U nadograđeni dio premještena je pekara i ekonomat samostana.
Godine 1888. sirana je premještena u adaptirani dio radničkog azila. Te godine podignute su i druge gospodarske zgrade. Godine 1889. sagrađena je kuća za poslugu i nova, velika hladnjača.
Proširenje sirotišta
Proširenjem samostana stvoren je prostor za proširenje sirotišta koje je neprestano raslo. Naime, prijave za prijem novih dječaka stizale su gotovo svakodnevno sa svih strana. U arhivi samostana ostadoše brojne molbe u kojima siromašni roditelji ili skrbnici, ukoliko dijete nije imalo roditelja, mole trapiste da prime njihovu djecu. Molbu su redovito ovjeravali, kao svjedoci istinitosti, tadašnji predstavnici mjesnih vlasti i nadležni župnici. Proširenjem sirotišta opat Bonaventura Prvi želio je omogućiti prijem većeg broja dječaka. Proširenje sirotišta trajalo je dvije godine i dovršeno je 1890. godine. Te godine u sirotištu je boravio 81 dječak. Uz sirotište je otpočetka radila škola. Službeni naziv ove ustanove bio je Sirotinjski zavod sa rkt. pučkom školom. A tko su bili mali stanovnici sirotišta?
O tome prof. B. Babić iz Koprivnice piše: "Dječaci su u zavodu većim dijelom bez roditelja ili su im isti tako siromašni da im ne mogu dati pravoga odgoja i kruha.
Što znači ovakav zavod za dobro, ne samo tjelesno nego još više duševno, nije lako svakome pojmiti. Dijete, koje ne zna samo sobom upravljati, a koje i sa strane siromašnih roditelja ne može imati nadzora i skrbi kako treba, u najviše je slučajeva izgubljeno. Dok siromaština ne dozvoljava njegov tjelesni razvoj i napredak, ona mu ujedno sprečava i duševno napredovanje. Čim je dijete ovakovih roditelja odraslo za bilo kakav posao, roditelji ga odmah turaju u posao, kako bi nešto privrijedilo za hranu i odijelo. Koliko ovakovih ostane cijeli svoj život kod svinja i goveda, gdje cijeli život nemaju prilike da steknu ni najmanju množinu znanja i po ničim se skoro ne razlikuju od divljih naroda. Nema tu ni govora o školi i naobrazbi, o čitanju i pisanju, napose ne u onim krajevima Bosne, koji su udaljeni od gradova i većih sela sa školom i crkvom...
Rekli smo već, kako je temelje sirotišta udario o. Franjo, osnivač samostana. On je uredio uz sirotište i pučku školu, a u radionama samostana mogla su djeca nakon svršene pučke škole učiti zanat, koji su htjeli. Još dok su išli u školu svaki je mogao da se za slobodna vremena, kad nije bilo učenja, zanima kojim zanatom, a nakon svršetka škole posvetili bi se oni, koji su bili za zanat zanatu, dok se darovite spremalo na nauke..."
Dom Bonaventura Prvi bio je čovjek poduzetna duha u svakom pogledu. Istina, nije bio onako vatren kao njegov prethodnik o. Franz, ali svakako bio je čovjek koji zna što hoće.
Broj redovnika u samostanu je narastao i opat je mogao razmišljati o osnivanju filijala samostana, pa čak i izvan Bosne. On će ih osnovati tri i to u Maglajanima, Novoj Topoli i Zadru.
(Nastaviće se)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.