BRATUNAC - Ona stara "oko za oko" sve će nas na kraju učiniti slijepima - deviza je Martina Lutera Kinga, kojom se vodi Brano Vučetić iz bratunačkog sela Bjelovac, koji je u posljednjem ratu u BiH, sa samo devet i po godina, preživio ranjavanje bombom, 56 dana zarobljeništva i gubitak cijele porodice - ubijeni su mu majka Radojka, otac Radovan i brat Milenko.
Brano danas ima 33 godine i u njemu, iako je ispočetka bilo, nema mržnje. On ne želi osvetu, nego pravdu. No, za njegove mrtve još niko nije odgovarao.
Priču ovoga po godinama mladog, a iskustvom ostarjelog i psihički veoma snažnog čovjeka čuli smo u Bratuncu. Tu trenutno živi u garsonjeri od 29 kvadrata, radi u jednom lokalnom marketu i planira ženidbu sa djevojkom iz Srebrenice. Godina koju će pamtiti dok je živ jeste 1992.
"Majka mi je poginula 16. septemba 1992. u zasjedi koju su srpskim civilima priredile muslimanske snage. Ona je tada pošla kod svoje majke, moje babe. Pošto je bila bolesna živjela je u Bratuncu. U civilnom kombiju tada je poginulo njih osam, a sedmoro je ranjeno", počeo je svoju bolnu ispovijest ovaj mladi čovjek. On je u to vrijeme s ocem i bratom živio u rodnom selu Bjelovac.
Brano se krio na tavanu sa još dvoje djece
Kako u Bjelovcu nije radila škola, nastavu je pohađao u Ljuboviji, u zapadnoj Srbiji, do koje je put vodio čamcem preko Drine. Kobnog 13. decembra, otkrio nam je, umjesto u planiranu nedjelju uveče, odlazak u školu odgodio je za ponedjeljak ujutru. Međutim, napad na Bjelovac pod vođstvom Nasera Orića i njegovih najboljih komandira, koje su oslovljavali nadimcima Mančo i Miš, dogodio se baš u taj ponedjeljak 14. decembra u 5.30 ujutru. Čuvši prve pucnje, Branu je otac poslao kod komšinice Mire Filipović, gdje se sa još dvoje djece sakrio na tavanu kuće. Njegov sedamnaestogodišnji brat tad je poginuo u susjednom, a otac u sopstvenom dvorištu.
"Kada su sve pobili oko kuće Mire Filipović, onda su nam upali u kuću i zarobili nas. Prije toga, pošto su znali da je još neko u kući, u slučaju da se odmah ne predamo prijetili su nam da će da nam skidaju kožu, peku nas na ražnju, vade oči, kolju itd. Mi smo se toliko prepali da nismo izlazili, pa su unutra bacili bombu, od koje i dan-danas nosim osam gelera u glavi i dvadesetak u tijelu", rekao je Brano. Da se ne odaju plačem i jaucima, prisjetio se, on je držao ruku na ustima maloljetne Mirine kćerke Olje, a Mira na ustima svog drugog djeteta - petogodišnjeg Nemanje.
U toj "akciji", koja se u isto vrijeme odvijala u selima Bjelovac, Sikirić i Loznica, što govori o jasno planiranom napadu, stradalo je 59 srpskih civila: najstarija žrtva Armije RBiH bila je osamdesetsedmogodišnja Zlata Jovanović, a najmlađa petnaestogodišnji Čedo Jovanović.
Preživio pukom srećom
Mira Filipović, njena djeca Olja i Nemanja, zajedno sa Dostanom Filipović i Branom Vučetićem preživjeli su pukom srećom - komandir Miš, desna ruka Nasera Orića, bio je Mirin školski drug. Oni su odvedeni u selo Poloznik, gdje su u pritvoru proveli pet dana, da bi do razmjene (6. februara 1993.) bili zatočeni u Srebrenici. Za vrijeme zarobljeništva, iako ranjen, nastavio je Brano svoju ispovijest, umjesto ljekarske pomoći, šamaranjem i izgladnjivanjem preživio je torturu.
"Kada sam se vratio iz zarobljeništva nisam znao nijedno slovo. Nisam znao da saberem dva plus dva. Šok je prošao nakon otprilike pola godine i tada sam počeo da dolazim sebi", rekao je on. Brano je nakon razmjene i prelaska na srpsku stranu živio kod ujaka i tetke. Sjećajući se svojih najmilijih preživljavao je teške pubertetske dane i išao u Beograd kod psihologa. Na kraju se posvetio učenju; završio je srednju mašinsku školu, ali za dalje nije imao uslove. Godine 2003. dobio je garsonjeru od države, koja još nije prepisana na njegovo ime. Sve poslove koje je radio nalazio je sam sebi. Sada se ženi i kaže da mu je lakše. Zajedno sa budućom suprugom podigao je kredit i kupio veći stan, ali i dalje čeka s useljenjem u isti. Od lokalnih vlasti očekuje da riješe papirologiju za garsonjeru kako bi je mogao prodati i olakšati egzistenciju. Sjećanje na porodicu, priča, sve je bljeđe i bljeđe.
Brana posjetila i delegacija američke ambasade u BiH
Zajedno s redakcijom "Nezavisnih", njega je prije dva dana posjetila i delegacija američke ambasade u BiH na čelu s političkim savjetnikom Rosom Džontsonom. Delegaciji, koja iza sebe ima kontinuiran rad s civilnim žrtvama rata u BiH sa svih strana, pričao je kako se emocionalno izborio sa svojim problemom. U tinejdžerskim godinama, kada većina djece nalazi prve ljubavi, njemu je nedostajala porodična toplina i tada je zaključio da mržnja ne vodi nikud i da njom ne može vratiti svoje bližnje. Odrastao je i shvatio da je ključ u suživotu. Sa druge strane on želi da se zna istina jer bez nje suživot u BiH u pravom smislu te riječi - nije moguć.
Da bismo došli do istine treba krenuti od sebe
"Treba da prihvatimo žrtve sa svih strana. Da krenemo od sebe, pa od kuće do kuće, da bismo došli do istine koja nam je svima neophodna da bismo živjeli normalno", istakao je Vučetić, koji dodaje da poštuje žrtve srebreničke tragedije koji su počinili Srbi.
No, napominje i to da su zločinci sa srpske strane osuđeni ukupno na oko 1.000 godina zatvora, dok za zločine počinjene nad srpskim stanovništvom u njegovom Bjelovcu i cijelom Podrinju - nije osuđen niko, i to je ono što boli. Na pitanje može li mu Ambasada SAD u BiH nekako pomoći, odgovorio je da može - pronalaženjem pravde. Brano je dobio dva poziva iz Haga, čekao je treći i spremao se da ide kao svjedok na suđenje Naseru Oriću.
Treći poziv nikada nije dobio. Orić je prije toga oslobođen komandne odgovornosti u Hagu, a kako stvari stoje, rekao nam je Brano, pred sudom u BiH biće oslobođen i individualne odgovornosti. Po izreci s početka naše priče, izdigavši se iznad situacije, Brano Vučetić odavno je progledao, ali po njegovoj ispovijesti - pravda u BiH još nosi povez preko očiju.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
