Ni najveće nevrijeme sarajevsku legendu, čika Mišu, ne može omesti da dođe na svoje radno mjesto u Ulici maršala Tita.
Jedini je preostali ulični čistač cipela u Sarajevu, ali i šire, a družiti se s njim jedan cijeli dan bilo nam je pravo zadovoljstvo.
U ovom zanatu je više od 60 godina i kaže da se nikada nije pokajao.
"Na svom radnom mjestu sam najkasnije u 9.30. Ustajem oko pola devet ujutro. Umijem se, obučem, popijem svoje lijekove, šolju čaja. Nekada se nešto i pojede i lagano niz Logavinu, prema Titovoj ulici", počinje nam svoju priču čika Mišo...
I u ratu čistio cipele: "Sa ocem i majkom, nas devetoro djece, je došlo u Sarajevo 1946. godine. Tada mi je bilo nekih 15 godina, a došli smo iz Uroševca na Kosovu. Počeo sam trenirati boks koji sam jako volio. Živjeli smo na Marindvoru, a moj otac je zarađivao za porodicu radeći kao ulični čistač cipela", priča Mišo.
Kaže da je boks trenirao u jednoj baraci na Marindvoru.
"Moj trener je bio Mađar i zvao se Šandro i on je glavni 'krivac' što me svi znaju kao Mišu. On me je tako zvao, a moje pravo ime je Husein. Boksom sam se bavio, kada se sve sabere, nekih sedam godina. U to vrijeme od sporta se nije moglo zarađivati kao danas. Jednostavno, trenirali ste, jer ste to voljeli, i bili smo više gladni nego siti. Ali bili smo zdrava mladost, puna elana. I onda sam, sa nekih 21 godinu, zanat preuzeo od oca. Nije me bilo stid, a nisam se ni pokajao", iskren je čika Mišo koji će 22. decembra napuniti 78 godina.
Kaže da mu je deset dana trebalo da nauči sve finese ovog zanata.
"Nije bilo teško. Dovoljno je bilo da mi otac kaže sa kojom četkom se prvo čiste cipele, kada dolazi krpica, a kada krema za cipele. Radio sam veliki dio života na Marindvoru, a od 1992. godine prešao sam u Titovu ulicu. Dolazio sam svaki dan i kada se granatiralo. Jednom prilikom sam doživio šok gledajući ljude ranjene gelerima granata. Više nikada nisam bio isti. Ovo je bio najprokletiji rat, a pamtim ja i Drugi svjetski", priča s tugom čika Miša.
Tužno nam saopštava da je od njih devetoro djece, pet sestara, i četvoro braće, jedino on još živ.
"Svi su pomrli. Pomirio sam se sa sudbinom. Više od dvije godine su prošle kako je moja žena Džemila umrla. Sa tim se teško mirim", priča nam i briše suze čika Mišo.
Prisjeća najljepših trenutaka provedenih sa njom, ali i momenta kada su "dobili" dijete...
Našli bebu u kanti: "Stanovali smo u Ulici Podgaj, u blizini tadašnjeg Saveza slijepih građana, gde je moja Džemila radila. Ustajala je ujutru u pet sati i otišla bi poraditi, počistiti, što je trebalo. Međutim, kada je jedno jutro otišla na posao i prišla jednoj od kanti napolju, začula je vrisak maksuma. Od radosti je počela da viče 'Mišo, Mišo'. A ja u pidžami i govorim: 'Šta je Džemila?'. Kaže ona: 'Trk' ovamo, našla sam pun paket miliona'. Mislio sam da ženi nije dobro", priča nam suznih očiju čika Mišo i nastavlja:
"Onda mi je rekla da moram da pogledam u kantu. I ja je poslušam, kad tamo tek rođena beba. Pogledam, ni pupak joj nije kako bi trebalo prerezan. Počeo sam da plačem. Shvatio sam zašto je rekla da je našla pun paket miliona", priča čika Mišo, a suze mu se slijevaju niz lice. Nastavlja priču, iako mu je teško.
"Izletiše komšije. Držim bebu u naručju. I Džemila i ja smo kazali kako nam je sam Bog poslao i da je ne damo nikome. Dođe policija, ljekari, socijalni radnici.
Moja Džemila im je pokazala gdje je našla bebu, tek rođenu curicu, u nekakvom paketiću. Ponovo su nas pitali da li ćemo je zadržati, a što je bilo suvišno. I tada sam im rekao da me mogu ubiti, ali dijete ne dam. Nudili su nam mjesečnu pomoć za bebu, ali smo rekli da ćemo naše dijete odgajati od svog rada, i tako je bilo. Dali smo joj ime Rabija. Moja kćerka danas ima 43 godine. Imam i unučad i praunučad", kazuje čika Mišo.
Teško nam se nakon ovakve ove priče bilo vratiti onoj o njegovom poslu... Ipak, priča ide, onako - sama od sebe...
Pomoć za čestitog građanina: "Mnoge sam, kako ja volim reći, velikane, upoznao preko svoga posla. Nikada neću zaboraviti naše velike ljude koji su mi novčano pomogli u vrijeme rata. Znao je ovom ulicom proći gospodin Haris Silajdžić koji mi je davao po 100 KM. A uvijek punih ruku su mi dolazili i meni dragi ljudi, prava gospoda, Stjepan Kljuić i Ejup Ganić. Prije izvjesnog vremena kada sam prikupljao potpise od građana da i ja dobijem penziju, zaustavio se ispred mene jedan čovjek i upitao me šta to radim", kazuje nam čika Mišo i dodaje:
"Podignem pogled, poznat mi je, a jedna žena koja je nedaleko od mene prodavala novine, govori mi da je to gospodin Željko Komšić. I tada skontam, a oko njega telohranitelji. Kažem mu da skupljam potpise mojih građana, da me podrže kako bih i ja dobio penziju. I on mi se potpiše i obeća da će o mom problemu upoznati gradonačelnika Aliju Behmena".
Nakon toga je, priča, prošlo izvjesno vrijeme, a njega pozovu u Upravu grada Sarajeva.
"Tamo me lijepo prime gospodin gradonačelnik Alija Behmen i Mišo Kojović. Objasnili su mi da ne mogu dobiti penziju, ali da će me novčano pomoći kao čestitog Roma i dostojanstvenog građanina. Suze su mi krenule od radosti. I tada su mi uručili lijepu svotu novca, 2.000 KM. To je za mene bila prava bajka", priča nam Mišo.
Za čika Mišu besplatan čaj: Dok smo razgovarali prišao mu je mladić sa priznanicom koju je čika Mišo morao potpisati.
"Ovo je moja mjesečna socijalna pomoć koja iznosi 170 KM. A sada mi je došao račun za plin koji je 120 KM. Kako da preživim? Ne znam otkud toliki račun, kada samo malo naveče upalim plin. Ja sam siromah čovjek. Živim od sadake dobrih ljudi. Čistač sam cipela već 60 godina, ali ovo je pošten posao. A u životu je najvažnije ne ukaljati obraz i biti pošten do kraja života. Eto, u jednom ugostiteljskom objektu, ovdje u Sarajevu, moja je slika preko cijelog zida", priča Husein Hasani, alijas čika Mišo.
Kaže da, kada uđe u neki kafić da se ugrije, nema govora da će mu naplatiti čaj ili kaficu.
"Uvijek me počaste. Poznaju me ljudi. Nema nigdje ovog našeg naroda. Ali ima puno i krkana. Ali, o njima sada ne želim da pričam, da kvarim ovo naše druženje", smije se čika Mišo.
Kaže da voli naveče dokasno gledati sport.
"Najviše boks. Nevjerovatno je kako se ti mladi ljudi bore, ne boje se primiti udarac. Legnem najkasnije u ponoć", priča Mišo.
Kaže kako bi volio doživjeti da omladina u Bosni i Hercegovini ima posao, da ne ide vani da zarađuje za koricu hljeba.
"Žao mi je ove naše mladosti koja nema gdje da se pokaže, ali se ipak nadam da za njih dolaze bolja vremena, da neće biti toliko nezaposlenih. Duša me boli kada vidim da bi htjeli da rade, a nemaju šta", govori čika Mišo.
Povjerava nam da od hrane voli svašta, ali ako nešto mora izdvojiti onda je to - voće.
Na kraju ga pitamo koju muziku voli slušati.
Kad Romi zapjevaju: "Ja volim svu muziku, ali najviše romsku. Jezik je naš sličan kao u Indiji, jer smo porijeklom iz Indije, potekli smo iz te zemlje. Kada Romi počnu da pjevaju i sviraju, nema im ravnih. Najviše volim Esmu Redžepovu, ona je carica. Upoznao sam se sa Esmom. Kaže mi da dižem romsku naciju i da sam čuven po cijelom svijetu. Moja žena i ona su bile prijateljice, njih dvije su iz Skoplja", ponosan je čika Mišo. Kaže, voli i Šabana Šaulića, ali jednog pjevača posebno ističe:
"Boga mi i Muharem Serbezovski je dobar, harao je nekad, ali i danas. Eto i sin mu pjeva. Plačem kada Muharem zapjeva!", kaže na kraju sarajevska legenda.
Lična karta
Datum rođenja: 22. decembar 1931. godine na Kosovu
Bračno stanje: udovac
Zanat: čistač cipela
Hobi: nemam ga
Karijera: Šta će vam karijera ako je niste gradili pošteno? Najvažnije je biti pošten čovjek, ma kakvim se poslom bavili, i ostati čistog obraza
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.