Pod skutima Kozare ušuškani su i Šimići.
Istorijom bremenita planinska ljepotica proslavljena je nadaleko, ali otužna priča o ovom selu danas, i njegovim mještanima, koje su zaboravili svi koji su imali iole preče misli, podsjeća na pošalicu o životu u nekom izmišljenom, dalekom i bojama nedaće obojenom svijetu.
Ipak, ovo su stvarni likovi stvarnog sela, tu u našem komšiluku, koji sa tom floskulom dijele tek - naziv i smisao. Selo hrvatskih povratnika u posljednje dvije decenije pamti loše i bolje dane, pa živalj nastoji prevazići tamošnji "rat bez rata".
"Morali smo otići! Odlazili su ljudi u grupama, a onda smo skoro svi preostali na Veliku Gospu, 15. avgusta 1995. čamcima preko Save prebačeni u Davor, u Hrvatskoj", kaže Ivo Ganjić, povratnik i najstariji momak nežanja u selu, kojeg valjda stoga i prozvaše Čiča.
Ostalo je tad tek pet-šest ljudi u cijelom selu, koje je prema popisu rađenom četiri godine ranije imalo više od 1.500 mještana. Danas u većini zaselaka, poput Javorca, Bistrica, Kosa, Torlaka ima tek poneki srndać i divlja svinja, a povratnika donekle ima u Miškovićima, Radmanima, Žarama, Bijelićima, Klasanima i centralnom dijelu sela.
ISELJAVANJE I POVRATAK
Dobar asfalt vodi od Banjaluke prema Prijedoru. Kod Ivanjske, desno preko pruge, pa u Potkozarje. Do šina život, s druge strane kilometri netaknute prirode, napušteni temelji i makadam. Na nekom osmom kilometru centar Šimića, a u njemu nigdje nikoga. Točak vremena ovdje nije usporio, on kao da je stao prije neke dvije decenije. Skoro stoodstotni hrvatski živalj je iselio u posljednjem ratnom vihoru, a do danas su se vratili samo najtvrdokorniji optimisti, neraskidivo vezani za rodnu grudu, ili, prosto, oni koji nisu imali kud.
"Ma, najljepše je tamo odakle si! Nisam se nikad mogao pomiriti s tim da ostanem u Popovači, gdje sam izbjegao. Meni je to bilo tuđe. Nisu oni kao mi ovdje u Bosni, ni kavu ne piju zajedno. Meni za 11 godina rada tamo u školi dijete nikad nije donijelo jabuku, a u BiH je učitelj oduvijek poštovan", priča Pejo Radman, nekad direktor osnovne škole, a kako drugačije, nego "Bratstvo i jedinstvo" u Ivanjskoj, sada penzioner, koji je nakon godina izbjeglištva u Hrvatskoj odlučio da se vrati u rodne Šimiće.
Prisjeća se Pejo bivših vremena, kada su ga mnoge majke đaka zvale na konsultacije, i više nego što je trebalo, da je u tuđini patio za svojim selom, odakle je svojevremeno industrijska trešnja opremana u tonama, ovdašnjom izvorskom vodom i mirisnom šljivom, ali i kako danas oni koji bi trebalo o njima da brinu nit im pomažu, nit odmažu. Na sve to ga višedecenijska saputnica kroz sva dobra i zla Jela svako malo mune laktom, što zbog tih žena, tako i uz riječi: "Ćuti, u zatvoru ćeš završiti."
"Povratak je počeo s dolaskom ovog vijeka. Ali vraćaju se samo penzioneri, mladih nema. Stranim donacijama je obnovljeno oko 70 kuća, i to je to. Za ostalo što nam treba snalazimo se sami", pojašnjava on.
U osvit dvadesete godine od okončanja ratnih sukoba u BiH, Šimići zjape gotovo prazni, nikada se dovoljno ne upoznavši sa održivim povratkom. "Selo duhova", prema nezvaničnim i zasad jedinim podacima posljednjeg popisa u BiH, iz 2013. godine, pretpjelo je najveći odliv stanovništva među mjesnim zajednicama na području Banjaluke, pa ovdje danas više životari nego što živi pedesetak duša. Raštkani po zaseocima, drže se jedni drugih, dijeleći breme sudbine konstitutivnog naroda suočenog sa odlikama dobrano ugrožene manjine.
"Čim se probudimo, gledamo ima li dima iz dimnjaka u okolnim kućama. Ako negdje nema, znači da nije dobro", priča mještanin, penzioner Juro Užar, čija je supruga Živana sa Kosova stigla u Šimiće, a kasnije su izbjegli u Sloveniju, gdje i sad godišnje provedu nekoliko mjeseci.
NI PUTA, NI AUTOBUSA
Na svega tridesetak kilometara od Banjaluke, Šimići ne poznaju dobar put, autobuske linije, školu, ljekara i trgovca. Ni poštar ne navraća, već rijetke pošiljke i penzije pošalje po nekome. Odsječeni su od sadašnjosti, pa na okolnim obroncima dočekuju i ispraćaju godišnja doba, gledajući u budućnost i političke prilike, baš kao u ispijenu šolju gorke bosanske kafe. U selu nema prodavnice i prostora za okupljanje i druženje, a ambulantu čine samo prazni zidovi. Svega je, pričaju seljani, bilo u neka srećnija vremena - nekoliko osnovnih škola, pet-šest kafana, izlazilo se i družilo uz muziku.
"Bila je ambulanta otvorena. Dolazio doktor dvije subote, treću više nije ni pokušao. Kasnije su tokom noći sve iz ambulante odnijeli, u neku gradsku ambulantu valjda", priča predsjednik Savjeta MZ Vlado Smiljčić.
Mještani, stoga, kažu da im je bolest luksuz. Ako nekoga muka i natjera da mora iz sela, a nema čime, nema mu druge nego rano put pod noge do Ivanjske, pa odatle autobusom ili kako već. Iako se župa od one Ivanjske odvojila još davne 1930. godine, sve najbliže civilizaciji je upravo tamo - autobuska linija, prodavnica, medicinska pomoć.
"Najviše nas muči put. Em je loš, em ga niko ne održava. Čim padne snijeg, mi smo odsječeni. Nedavno sam u takvoj prilici zvao dolje u Gradsku upravu, da im kažem da ne možemo nikud, oni poručili da nismo među prioritetima. A tih dana nedostajalo je hrane i lijekova nekim ljudima, kažu nek se snalaze kako znaju. Bar da je put prohodan, neko bi otišao po namirnice, ovako, bili smo nemoćni", govori Smiljčić.
CRKVA OKUPLJA NAROD
Danas je, pak, epicenter dešavnja mjesna crkava, koja na svetoj misi nedjeljom okupi šačicu vjernika, ujedinjenih u molitvama svetom Petru i Pavlu, zaštitnicima župe. U ratno doba, kad je sve dozvoljeno i malo toga sveto, bogomolja je bila devastirana i služila je kao štala. Naporima vjerujućih je donekle obnovljena, ali i dalje je daleko od zdanja dostojnog 21. vijeka.
"Dođemo nedjeljom, nekad nas deset, nekad samo dvoje. Kasnije posjedimo ovdje u župnoj kući, popričamo, često i zapjevamo. I rođendane ovdje obavezno proslavimo! Najživlje je za praznika, kad dođe ljudi i iz drugih krajeva, rođaci i prijatelji", priča Radman.
Među mještanima koji su nas dočekali kafom, domaćim vinom, ali i pečenim piletom i hurmašicama, sjedi i mladi župnik Predrag Ivandić. Ovo mu je prva služba, pa svake nedjelje eto njega u Šimiće. Raduje se, kaže, dolascima, jer su, dodaje, ovdje ljudi dobri i milina je boraviti među njima.
"Zaista sam sretan što je moja prva služba upravo ovdje. Nedjeljom dođem iz Banjaluke, a nakon mise se uvijek družim sa vjernicima, porazgovaramo o problemima, ali i o lijepim stvarima, naravno", priča župnik Ivandić.
Među vjernicima nedjeljom na misi ponekad je i Pero. Ovaj potomak loze Vujinovića sa Vlašića jedini je Srbin u selu, pa i on ode do crkve, valjda po onoj: "Kud svi Hrvati, tu i Srbin Pero." Zlo vrijeme ga protjeralo iz rodne grude, pa je izbjegličko sidro spustio pod Kozarom. Na kućnom pragu, podno dvije "zgasle" seoske kafane "Mladost" i "Oaza", sa suprugom Mitrom nas dočekuje i nebrojeno puta poziva na kafu.
"A šta bih, odem i ja ponekad nedjeljom do crkve, malo se podružim sa ljudima, godinama smo ovdje zajedno. Tako nam je sve to nekako lakše", priča Pero i dodaje da još na rodnoj planini nije uspio vratiti imovinu, ali da se, eto, i tome nekad nada.
Njegova Mitra priča da imaju kćerku koja se udala tu u blizini, pa taman čekaju da sa suprugom i sinom dođe da ih posjeti. Imaju i sina, školovao se za vodoinstalatera, ali posla nema. Otišao, reče, u Ivanjsku, posti cijeli post, pa se valjda, kad nema drugih obaveza, bar vjeri može okrenuti.
"I ovdje imam krave i ovce, baš kao na mom Vlašiću. Eno ih ograđene, ali blato je dolje, djeco, pa da ne idete. Pravim i sir ovčiji, mada više nije vlašićki, već je na šimićki način postao kozarački", govori ovaj radišni domaćin, koji za kakve svetkovine u selu priloži jagnje, iako "nije njihov".
PREDUSLOVI ZA ŽIVOT
Pričaju Šimićani da zbog brojnih problema mladi neće u selo.
"Ovdje ne može sirotinja da živi. Moraš biti zdrav, imati penziju, auto i dobru babu", kroz smijeh pojašnjava Radman, što i nije daleko od istine, jer mnogo toga je nedostopno, a žena, zna se, drži tri ćoška kuće.
S druge strane, stariji u selu rijetko odu do grada, osim po potrebi ili iz prosto čiste želje. Prisjećaju se kako su za svojih mladih dana često išli na korzo u Banjaluku, gdje se špaciralo od pozorišta do hotela "Palas".
"Bilo je mnogo lijepih cura. Banjaluka je i tad bila poznata po lijepim ženama, nije nam bilo teško otići do grada da ašikujemo", pričaju mještani.
Danas je, očito, odlazak i dolazak u Šimiće, na nekih 500 metara nadmorske visine, čist avanturizam. Mještani kažu da bez ulaganja u infrastrukturu slabe vajde od nade u povratak sela u životnije stanje. Ovako kako je najbliže je reanimaciji, pa će se vijugavim putem podno Kozare i dalje uglavnom odlaziti iz sela.
Pljačkaju kuće, kradu šumu
Šimićanima teško pada i to što i policija interveneše samo do Ivanjske. Naime, neprestano, kažu, lopovi pod velom noći skidaju prozore, vrata ili crijep sa nenaseljenih kuća, a nezakonita sječa šume je svakodnevica.
"Gledam ljetos Svjetsko prvenstvo u nogometu, negdje oko pola dva iza ponoći, kad nesta struje. Sutradan pitam kad će doći, kažu za dva dana, kad poprave kvar. Lopovi došli i u po noći i odvalili dio trafoa, raskomadali ga na zemlji kako bi izvadili bakar", prisjeća se Vinko Gorčan.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
