VIŠEGRAD - Poslije Drugog svjetskog rata, posebno pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka, seljaci u selima višegradske i goraždanske opštine imali su veliki broj sitne i krupne stoke, ali je uvijek problem bio manjak ispaše.
Stoka se kilometrima gonila na pašu, pa su tako iz sela Bijele čobani goveda tjerali preko rijeke Rzava u državnu šumu Gajeve, za šta se plaćala "pašarina", ili u planinu Dikavu na obronke Tare, gdje su imali kolibe i svaki domaćin po "šest kosa“ livade.
Isto su radili i seljaci iz sela Crnčića, Veletova, Stoca i Staniševca, a Mokrogorci su za ispašu koristili livade kosanice u LJutom polju na planini Tari.
Ali, kada "trava izda“, a stoke u toru i štali ima mnogo, seljaci su obavezno "kresali list" ili lisnike, kako su ih u ovim krajevima zvali.
"List je kresan na stablima hrasta, bukve, jasena i drugih vrsta drveta u septembu, kada se radi na njivi i poljima" - priča Milorad Ćiković iz Novog Goražda.
Kresači lista bili su mladići vješti penjanju na "vrletno" drveće, a u tom poslu bili su naoružani samo malom oštrom sjekiricom sa malom sapilom.
List se kresao na izuzetno sunčanom danu, a domaćin bi se popeo navrh drveta i odozgo ka dolje sjekao grane sa listom do stabla. Grane bi padale na zemlju ili trnje okolo i u toku dana bi se sušile.
Te grane poslije bi bile slagane jedna na drugu i trpane u obliku sijena u okrajcima livada ili u šumi, a nije bila rijetkost da se slažu na nagranjak.
Zimi bi se "lisnik“ razvršio i na volovskoj zaprezi na saonama dovozio do štala gdje je polagan ovcama, a nerijetko i govedima, tako da je uspješno zamijenjivao sijeno.
Rijetki su danas domaćini /jedino ih ima nekoliko u selima opštine Rudo/ da "krešu list“, jer nema mnogo ni goveda ni ovaca.
U godinama kada se nije moglo nakositi dovoljno trave za zimsku ishranu stoke, opštine su donosile odluke o dozvoli kresanja lisnika i u državnim šumama.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.