GRADIŠKA – Pogled na savski most u Gradišci, za Srbe iz Zapadne Slavonije navodi na istu misao, na spasenje, rat, stradanje, krv, izbjegličke kolone, kuće u plamenu, mrtve na cesti.
Mile Ljubičić iz Kukunjevca kod Lipika, otišao je iz rodnog sela prije trideset godina ali svoje ognjište, na kojem je obnovio kuću i zasadio voćnjak, nikada nije napustio.
Novi zavičaj pronašao je u Gradišci, u Republici Srpkoj gdje je došao, u izbjegličkoj koloni, zajedno sa mnogim komšijama, rodbinom, svojim zemljacima. Svake godine, dolazi na parastos i polaže cvijeće na spomenik stradlaim komšijama koji nisu imali sreću da se domognu slobode i spasenja.
"Spomenik nas brani od zaborava, za sve što smo preživjeli a to je veliko, ogromno i neizrecivo breme. To su tužne priče slavonskih mučenika i stradalnika, Srba koji su se razišli po cijelom svijetu. Ja sam ostao u Gradiški, da bih bio bliže Kukunjevcu i Lipiku, gdje sam rođen, odrastao, mladost proveo i godinama živio", kazao nam je ovaj Slavonac, kojem se sjećanje u dramatičnim slikama, iznova raspaljuje svakog maja.
Kada svijet slavi 1. maj, praznik rada, kada se mnogi vesele, dodaje on, mi Slavonci tugujemo, žalimo za svojima, palimo svijeće i polažemo cvijeće na spomenike ili bukete spuštamo u Savu.
Slavonci, po tradiciji, dan prije godišnjice masovnog stradanja organizuju veče Slavonaca na kojima oživljavaju sjećanja, susreću se, razgovaraju o teškim danima i uspjesima koje su postigli, rasuti u svijetu.
"Slavonci nikada ne zaboravljaju svoje rodno mjesto, svoja sela i gradove, mada nas tu najmanje ima, mnogo manje nego u Gradiški, Republici Srpskoj, Srbiji ili Australiji, Kanadi i Americi. Želimo zadržati sjećanje na rodni kraj, da naši potomci znaju ko su i odakle potiču. Ako ne možemo živjeti tamo, imamo pravo i obavezu, sjećati se svoga zavičaja", sa sjetom, priča Mile Ljubičić, na klupi u parku, u Gradišci.
On mašta da se, jednog dana, u neko sretnije vrijeme, pojavi neki novi Čarnojević i vrati ih tamo gdje su Srbi živjeli vijekovima, u Hrvatsku, u Slavoniju, Krajinu.
"U Gradiški smo kao svoj kod svoga. Nastavili smo, poslije bježanije, onako kako smo mogli, zaposlili se, uklopili u novu sredinu. Ovdje smo se skućili, započeli život, od nule. Zahvalni smo Gradišci koja nas je prihvatila i gdje se osjećamo veoma ugodno, dobro, shvaćeni i podržani. Vlasti nas pomažu i trude se da budemo ravnopravni članovi zajednice", objašnjava Ljubičić status Slavonaca u gradu na Savi.
Ipak, u Kukunjevac, gdje je okrčio ratom opustošenu i trnjem zaraslu zemlju, često odlazi. Tamo je zasadio šljivik od 500 stabala, na površini od jednog hektara.
"To je moja sadašnja, najvažnija preokupacija. U penziji sam a tamo, u Kukunjevcu nemam s kim ni razgovarati, osim sa prirodom. Naroda nema. Moje selo je prije Drugog svjetskog rata imalo 2.041 stanovnika. Trećina je monstruozno stradala, ubile su ih ustaše, zaklale, maljevima potukle, otjerali ih u logore iz kojih se nisu vratili. U posljednjem ratu, stradanje je bilo još veće. U mome selu sada živi 180 stanovnika", opisao nam je Mile svoje strepnje, čežnju za rodnim krajem, riječima naslikao godine svoga i srpskog stradanja u Zapadnoj Slavoniji, prvih dana maja 1995. godine.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
