BANJALUKA - Rijeke suza danas su tekle Banjalukom, koja je na vječni počinak ispratila tragično nastradale padobrance Nemanju Goronju (32), Srđana Kosića (18) i Stefana Karanovića (23).
Cijela RS u danu žalosti oplakivala je vrhunske sportiste i velike ljude. Banjalučani, skamenjeni od bola, kažu da su nebeski letači zauvijek napustili svoj grad, ali da će vječno živjeti u srcima znanih i neznanih.
Na komemorativnom skupu, održanom povodom teške avionske tragedije u kojoj su stradali pilot Alen Crnalić te padobranci Nemanja Goronja, Srđan Kosić, Nikola Stević i Stefan Karanović, koja je RS zavila u crno, najljepše riječi za ove mladiće same su navirale.
Sa pet fotografija smiješila su se njihova lica, a pored Nemanjine odvažno je "stajao" orden Njegoša III reda, kojim je odlikovan jer je u jednom danu iz aviona skočio 60 puta. Tišinu su parali samo jecaji.
"Nedjelja, 20. maj, pretvorila se u dan neopisivog bola. Izgubili smo ono najvrednije što smo imali - mlade ljude, uzdanice, nadu da će nas biti više i da ćemo biti bogatiji za pet vrhunskih sportista koji će ime našeg grada pronositi kroz svijet. Dragi Nemanja, Alene, Stefane, Nikola i Srđane, na našu veliku žalost, vaše vrijeme umiranja došlo je prebrzo", kroz suze se oprostio gradonačelnik Dragoljub Davidović.
Petoricu hrabrih sportista, poručeno je na skupu, njihova hrabrost i odvažnost razlikovala je od drugih ljudi. Velike prijatelje izgubili su svi sportisti, vazduhoplovci i zaljubljenici u visine.
"Sa njima smo letjeli nebom, družili se i planirali. Nažalost, to nebo, često i neobjašnjivom snagom, u svoj zagrljaj uzme najbolje. Ovih ljudi više nema, ali dok smo živi živjeće i oni. Slava im", poručio je Željko Okuka iz Vazduhoplovnog saveza Srbije.
Riječi tuge stigle su i iz Vazduhoplovnog saveza Crne Gore. U stradalim padobrancima imali su, kažu, nevjerovatnu podršku.
"Zar takvoj ekipi može nešto da se desi? Zar je moguće da Alen više neće tražiti dozvolu za polijetanje, da Nemanja neće ući s osmijehom u avion, da Stefan neće izvesti svoj poznati skok, da Nikola i Srđan neće skočiti prvi put", rekli su u oproštaju vazduhoplovci Crne Gore, na čelu sa Miodragom Mrvaljevićem.
S bolom se od svojih prijatelja oprostio i Ranko Seferović, predsjednik Vazduhoplovnog saveza RS.
"Vaše vještine i uspjeh zaslužuju samo riječi: 'Blago onom ko dovijeka živi, imao se rašta i roditi'", drhtavim glasom kazao je Seferović.
Tačno u 14 časova povorka je krenula na posljednji Srđanov ispraćaj. Ispred pravoslavne crkve u naselju Klašnice okupilo se nekoliko stotina mladih. Suze, tuga i nevjerica još su na njihovim licima. U Srđanu su, kažu, imali prijatelja i brata, a sve je nestalo u jedno danu.
Majka Gordana, otac Miloš i brat Dragan, shrvani bolom, Srđana su ispratili dostojanstveno i s ponosom, onako kako je njihova radost i živjela.
Tužni su bili i Srđanovi prijatelji iz Padobranskog kluba Banjaluka.
"Kao svi dobri ljudi, i Srđan je svoj život dao za ideale, kojima je cijeli život stremio. Zaista, nebo uzima samo najbolje. Voljećemo te i sjećati se vječno", kazala je Srđanova prijateljica iz Kluba.
Banjaluka je tužno jecala. Na drugom kraju grada, na groblju "Sveti Pantelija" u naselju Borik, ali u isto vrijeme, stotine prijatelja i članova porodice, uz jecaje i spuštene poglede, na vječni počinak ispratili su i Nemanju Goronju.
Groblje su, baš kao i prethodnih dana kada se Banjaluka opraštala od padobranca Nikole Stevića i pilota Alena Crnalića, obasuli jaka kiša i potoci suza. Shrvana bolom, Nemanjina supruga Bojana nijemo je posmatrala kovčeg u kojem je ležao njen suprug i otac tek rođenog Andreja.
Sa knedlom u grlu prijatelji su se prisjećali trenutaka provedenih s Nemanjom, a najljepše uspomene ostaće vječno u njihovim srcima. Ne mogu se, kažu, pomiriti sa sudbinom, koja ih je zauvijek razdvojila.
"Niko ne zna zašto tvoj sin Andrej nikada neće moći da te upozna. Nemanja, bio si mlad, a opet, zreo. Mi, tvoji drugovi, ne možemo da prihvatimo istinu! Svi mislimo da će nam neko javiti da ta crna nedjelja, kada si nas napustio, nije ni bila, da je sve to greška", kazali su Nemanjini prijatelji.
Desetine članova Padobranskog kluba Bajnaluka, koji su Nemanju beskrajno voljeli, ponovo su nosili crne majice sa natpisom "Vedro nebo, braćo".
Pero Karanović oprostio se od svog Groma Stefana, potresnim govorom, koji je počeo pričom o svom sinu kao bebi čija je omiljena igra bila kada bi ga otac iz naručja bacio pa ga opet uhvatio u sigurne ruke.
Govor, koji nikoga nije moga ostaviti ravnodušnim, otac je nastavio pričom o Stefanovim prvim koracima, prvoj riječi koju je izgovorio… Prvom odlasku u vrtić, pa u školu.
"Jedne prilike smo se mama i ja spremali na posao, imao si tri godine, a ti si se uhvatio za ogradicu kreveca i rekao nam: 'Zašto ne idete na posao'", prisjetio se otac u svom govoru.
Prisjetio se Pero i kada je Stefan jedne prilike došao u kuću i rekao kako je prvi put skočio padobranom, što ga je šokiralo, ali se prisjetio onih prvih mjeseci Stefanovog života kada je volio da ga bace u vazduh, a zatim opet uhvate u ruke i shvatio njegovu ljubav prema visinama.
Nastavio je pričom kako nije znao u kakvim uslovima trenira njegov sin u Padobranskom klubu Banjaluka, ali i da mu je Stefan govorio kako on nije ludo hrabar, već je znao šta radi i koje su mu granice.
"Stefane, došao sam ovdje odraditi ceremoniju polaganja posmrtnih ostataka, a znam da si ti u raju, tamo gore. U svakom pismu onaj koji piše pozdravi onoga kome piše. Hvala ti puno i znaj da sam ponosan na tebe", rekao je otac nastradalog Groma Stefana.
Srđana ispratili u maturskim odijelima
Nisu stigli na matursko veče, ali su učenici IV2 Poljoprivredne škole svog prijatelja Srđana do vječne kuće ispratili u maturskim odijelima. Umjesto da prepričavaju školske dogodovštine, tiho su se opraštali.
Za svog Srkija, simbolično, na YouTube su postavili video-klip s njegovim fotografijama i stihovima "Kad izgubiš druga to je nesreća, to je tuga od svih najveća. A samo jedan tren da sam unapred znao to, da zauvek odlaziš, sve bih ti tada rekao… Da, falićeš mi, znam, svaki minut, svaki dan… U to budi siguran. Na svetu nisi bio sam, putuj spokojan".
"Veliki nikada ne umiru"
U Muzičkom paviljonu, u parku "Petar Kočić" u Banjaluci, u petak je otvorena knjiga žalosti za petoricu mladih Banjalučana.
U nijemoj koloni sugrađani tragično nastradalih mladića strpljivo su čekali da riječima zapišu svoju tugu. U knjizi žalosti, koju je otvorio Padobranski klub Banjaluka, ispisana je bol koju osjećaju stanovnici grada na Vrbasu:
- Draga braćo, neka vam je laka zemlja. Nikada nećete biti zaboravljeni.
- Veliki nikada ne umiru, oni žive vječno. A vi ste bili veliki.
- Stefane, nadam se da znaš koliko si mi značio. Nikada te prežaliti neću. Tvoja prijateljica.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
