Društvo

Sa svim desetkama u indeksu može se pohvaliti samo dvoje studenata u Banjaluci

Sa svim desetkama u indeksu može se pohvaliti samo dvoje studenata u Banjaluci
Sa svim desetkama u indeksu može se pohvaliti samo dvoje studenata u Banjaluci

BANjALUKA - Od 18 000 studenata Univerziteta u Banjaluci samo njih dvoje: Nevena i Slavko imaju sve desetke u svojim indeksima.

Nevena  Popović  ima 21 godinu, a već je student treće godine Filološkog fakulteta na studijskom programu srpski jezik i  književnost i  italijanski jezik i književnost. Slavko Vasiljević je  godinu dana stariji i student je četvrte  godine Arhitektonsko-građevinskog fakulteta na  studijskom programu geodezije.                   

"Želimo da jednog dana postanemo univerzitetski profesori", rekoše skoro uglas. Baš za to u njihovim indeksima redaju se samo desetke. Nevena ih je do sada nanizala 27, iako je praktično tek na polovini studija.

"Nisu meni te desetke toliko  bitne u životu, jer ja, u stvari, nikada nisam ni  jurila tako visok prosjek. Uvijek nastojim da u potpunosti savladam  gradivo  koje je potrebno za neki ispit. Te  desetke su, u stvari, samo logična posljedica mog dosadašnjeg rada. Ako ovako nastavim, sigurno će i ubuduće biti sve desetke", kaže Nevena.

Iako imaju sve desetke, ni Nevena ni Slavko ne "ubijaju" se učeći od jutra do mraka, kako bi to rekla većina njihovih vršnjaka. Nađu oni vremena za sve.

"Svaki dan učim koliko  mislim da je dovoljno. Ako  je vrijeme ispitnih rokova, normalno  je da mi je učenje osnovna preokupacija i da u tom periodu sve druge obaveze ostavljam u drugi plan. Ipak, dobrom organizacijom svog vremena stignem ja i sve ostalo. Još se nikada nije desilo da izađem na ispit, a da nisam potpuno ovladala gradivom. Čim osjetim  da sam sigurna u sebe i da sam spremna da dočekam svako pitanje, odmah ostavljam knjigu", kazala je Nevena.

Od svih svojih desetki  najviše  je, kaže, "oznojila" ona iz  pedagogije, jednostavno zbog toga što taj predmet ne spada u uži krug  njenog interesovanja. Ipak, morala je i nju da savlada.

I Slavko bi taj predmet sigurno teško položio. Njega više interesuju prirodne i tehničke nauke, gdje ima  mnogo matematike, geometrije, trigonometrije, pa čak i  fizike.

"Ne znam kako bi bilo sa tom pedagogijom, ali ovo što studiram za mene nije teško. Ako vas to što radite interesuje i ako to  volite, onda sigurno nije problem imati sve desetke. Iako ima  mnogo odricanja, ključ mog uspjeha je kontinuitet u radu, jer ja sam još od ranog djetinjstva navikao da sve svoje obaveze završavam na vrijeme", priča  22- godišnji Slavko.

Kada završe osnovne studije, ovo dvoje mladih ljudi sigurno će upisati  master studije, a onda idu dalje, jer put do ostvarenja njihovog životnog sna - da postanu univerzitetski profesori, dug je i težak.

"Vjerujem da ću ostati na  fakultetu da radim kao asistent, iako  bih  odmah mogao da dobijem posao u struci. Mislim da su moje desetke i neki opšti uspjeh tokom cijelog školovanja sigurno za mene najbolja preporuka", kaže Slavko.

Od kada je krenuo u prvi razred osnovne škole Slavko je  - "vukovac". Znao je samo za petice. Redao ih je i kada je kao srednjoškolac svakodnevno putovao  i po šezdesetak kilometara autobusom od kuće do škole i nazad. I danas, kada na fakultetu ima sve desetke, knjiga mu nije i jedina briga.

 Gotovo svaki trenutak svog slobodnog vremena provodi radeći u nekoj privatnoj  geodetskoj firmi. Pokazuje ljudima međe njihovih parcela ako su  one sporne  i ako su razlog za svađu, pa čak i tuču.

Već od prve godine studija Slavko  na taj način zarađuje novac za svoje školovanje. Teško bi od očeve konobarske plate mogli da se školuju on i njegov mlađi brat Ranko, koji je na drugoj godini Šumarskog fakulteta. Sa svojim desetkama Slavko je zaradio i stipendiju od  400 maraka iz Fonda dr "Milan Jelić", tako da ni u čemu ne oskudijeva, a može i bratu da pomogne dajući mu i za džeparac.

Sa prosjekom ocjena 10 i Nevena je zaradila  tu stipendiju, ali, za  razliku od Slavka, ona nikome ne mora da pomaže. Poslije svih  muka koje su imali u prošlosti njena porodica konačno je pronašla svoje mjesto pod suncem i obezbijedila solidan život.

Nevenin otac Ranko Univerzitetski je profesor, a njena  majka Svetlana radi kao  sufler u Pozorištu Republike Srpske. Njena starija  sestra Tijana već je završila Filološki fakultet. Ostao joj je još samo diplomski na katedri za engleski jezik i književnost.

Interesantno je  koliko je životni put porodica Popović i Vasiljević težak, ali i skoro identičan. I jedna i druga  familija, zahvaljujući minulom ratu, osjetile su svu gorčinu izbjegličkog života. Kada bi ih neko upitao odakle su, teško bi mogli da odgovore.

Popovići su porijeklom iz Hercegovine, iz Nevesinja. Prije rata živjeli su i radili u Sarajevu. A onda, kada se u proljeće 1992. godine zapucalo na Baščaršiji, a kasnije i u cijelom gradu, morali su u izbjeglištvo. Nevena je tada imala nepune dvije godine i ti ružni dani nisu joj se urezali u sjećanje. Upamtila je ipak selo Jelovac kod Pala, gdje su pronašli prvo izbjegličko utočište.

"Sjećam se da sam tu  krenula u prvi razred osnovne škole. Tu sam završila samo taj razred. Poslije smo se često selili, sve dok otac konačno nije dobio posao u Prijedoru. Tamo sam završila osnovnu školu, a onda smo konačno doselili u Banjaluku i tu sam krenula u prvi razred gimnazije" - kaže Nevena.

Slavko je imao još teži životni put. Kada mu je bilo  11 godina,  umrla mu je majka Stana. Otac Stojan, iako su mu tek 43 godine, poslije se nije ženio. Radi kao konobar u restoranu "Hrast" u Kotor Varoši i sav svoj život posvetio je svojim sinovima Slavku i Ranku.

Iz Nacionalnog parka na  Plitvicama, gdje su imali svoj stan, u prošlom ratu dva puta su morali u zbjeg. Kada je 1991. godine na Plitvicama pukla prva puška, Stojan je bio na poslu. Jedva se izvukao da spašava porodicu. Odveo ih je u svoju roditeljsku kuću u Vrbanjce, jer u to vrijeme u BiH  još se nije osjećao miris baruta.

Poslije mjesec dana, kada se situacija na Plitvicama potpuno smirila, Vasiljevići su se opet vratili svojoj kući. A onda 1995. godine, kada je pala Republika Srpska  Krajina, Stojan i njegova porodica definitivno su morali da napuste Hrvatsku. Opet su se vratili tamo odakle su i potekli, u svoje rodne Vrbanjce.

Tako su minulih decenija porodice Popović i Vasiljević kroz trnje stigli do ruža. Sudeći po Slavkovim i Neveninim desetkama, sada im se smiješe bolji dani i ljepša i srećnija budućnost.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije