DRVAR – Svečanost u čast Slaviše Sabljića, poznatog reportažera i hroničara svoga kraja i Krajine, koji je rođen u ovom gradu 12. septembra 1946. a preminuo 1. novembra 2021. u Banjaluci, održana je u srijedu, 17. aprila.
Program pod nazivom "Sjećanje na Slavišu Sabljića", priredili su RTRS i Opština Drvar.
Sabljić je objavio nekoliko knjiga, televizijskih reportaža i putopisa. Poznata je njegova TV serija "Kapi zavičaja" koju je snimio u mnogim krajevina Republike Srpske i BiH.
Na svečanosti u Radničkom domu u Drvaru prikazana je epizoda "Vidovo selo", među povratnicima i čuvarima tradicije i običaja drvarskog kraja.
Sabljić je dobitnik brojnih priznanja, među kojim i "Zlatnog pera" za izuzetna novinarska dostignuća i doprinos ukupnom razvoju i unapređenju novinarstva, koje mu je dodijelilo Udruženje novinara Vojvodine.
Tokom 45 godina rada, objavio je, prema vlastoj evidenciji, 22.000 priča, vijesti, informacija, reportaža, komentara. Bio je i novinar "Nezavisnih novina".
Snimio je više od 2.500 TV priloga i emisija. Prvi novinarski tekst Slaviše Sabljića objavljen je 26. marta 1976. godine u Dnevniku Radio stanice "Bratstvo-jedinstvo" u Drvaru, gradu koji mu je prošle godine, pothumno, dodijelio najviše priznanje.
"Slaviša je beskrajno volio svoj Drvar, a mi Drvarčani koji sada živimo u svome gradu, poštujemo njegovu žrtvu i ljubav prema našem zajedničkom zavičaju", kazala je Dušica Runić, načelnica Drvara.
Nedeljko Lajšić, autor mnogih dokumentarnih filmova i reportaža te Slavišin dugogodišni saradnik u RTRS-u, kazao je, da od Slaviše, iz njegovih reportaža novinari mogu i trebaju učiti.
"Slaviša je volio ljude, volio narod, i zato je uspijevao da prepozna suštinu, da shvati čovjeka u svakoj situaciji, kada mu je dobro ali i loše, da sa njim podijeli i radost i tugu. Sa mladim novinarima, dijelio je bogato iskustvo i znanje", rekao je Lajšić.
Sabljić je perom opisao a nogom stigao do svake zabiti u bihaćkom kraju te Lici i Kordunu, Kozari, Potkozarju, decenijama oslikavao ćud, narav i muke svojih zemljaka.
Nekada perom i papirom a potom kamerom i mikfrofonom. Mada je dobio najznačajnije novinarske nagrade u BiH upotpunjene zlatnicima i eurima, njega su radovali više od toga komad garavog mesa sa seoskog tavana, litar ljute krajiške šljivovice i grudva planinskog sira.
"Uvijek sam želio pisati o onom što vidim i doživljavam, nikad iz treće ruke. Nije mi teško put pod noge, zimi i ljeti pa u susret zemljacima na njihovom pragu pa čak i kada ih zatrpa snijeg. Zato su me mnogi radije dočekivali nego Hamdiju Pozderca ili one naše partizanske heroje iz Drvara i Grahova, mog zavičaja", pričao nam je Slaviša, u čijim reportažama je, što je ovom reportažeru bilo sasvim svojstveno, jedan sasvim običan magarac zauzeo počasno mjesto.
"Dok je ljudi biće i magaraca ali neki, ni krivi ni dužni dospijevaju i na sud. Jedan je čak završio i u knjizi zajedno sa svojim gazdom Dušanom Jočićem iz sela Mračaj kod Grahova", govorio je Slaviša, često prepričavajući anegdote.
Priča počinje u vrijeme zeljotresa koji je još davne 1979. godine razrušio grahovski kraj. Naišla komisija pa svima upisala šestice, nekim regularno, neki podmitili državne činovnike...
Dušan Jočić nije imao razloga da bilo šta lažira jer od kućerka nije ostalo ništa. Ubrzo je dobio vreću dinara vrijednu sadašnjih 200 maraka te kupio ciglu i drugi materijal, dovezao starim "fapom" ali malo podalje od kuće, nije bilo puta do avlije. Šta da uradi, preostalo mu nešto para pa kupio magarca da prinese ciglu do gradilišta.
Ali s magarcem banuli i problemi. Ispostavilo se da je nenamjenski potrošio pare na magarca tojest prevario državu.
Inspektori utvrdiše tako da je magarac neplanski oštetio budžet. Naredili domaćinu da sve hitno vrati državi plus kamate. Rastužio se čovjek a Slaviša o njegovoj nevolji napisao reportažu, pukla bruka u cijelom kraju jer su drugi kupovali traktore pa nikom ništa a sirotog Dušana, zbog magarca, stavilo na stub sramote.
"Pisao sam o tome, izvršio uticaj preko javnosti pa su Dušanu oprostili grijeh. Srećan zbog takvog razvoja događaja Dušan mi je u znak zahvalnosti poklonio vijenac bijelog luka, o vrat mi ga okačio ko' pobjedniku na konjskim trkama u Petrovcu i Driniću", zaključio je, pobjednički, ovu priču o jedinstvenom događaju iz duge novinarske prakse.
U njegovim bilježnicama zapisana je još jedna priča u kojoj je magarac glavni lik ali je ona novijeg datuma, nastala s kraja posljednjeg rata. Priča Slaviša, kao da čita knjigu. Slušamo ga, sa velikim interesovanjem.
"Sedmog avgusta 1995. godine sretoh na Oštrelju nekog Iliju iz Strmice kod Knina, pješači tri dana i dvije noći bez prestanka, vodi magarca a preko njega prebacio dvije jutene vreće. Pitam, da li si gladan Ilija? Jesam, kaže. Onda mu predložih da svratimo u obližnju kantinu, da se nešto prezalogaji. Vidim, muka i glad ga spopali, ne zna se šta je gore, zato poduplam porciju. Upitah, kamo si se zaputio a on će, ne znam ni sam, idem što dalje pa gdje se zaustavim. Ubrzo autobusom naiđe Mišo Popović, moj poznanik iz Drvara, na putu za Zvornik. Sredim prevoz za ovog nesrećnika, mislim neka ide kuda ga volja. Obradova se Ilija pa će mi na uvo, brate Slaviša, mogu li te nešto zamoliti, imam želju da ti poklonim ovog mog magarca za nagradu, samo da se ne uvrijediš, a ja odoh. Tako je i bilo. Ubaci on vreće u autobus a ja magarca za uvo pa svako na svoju stranu. Na nesreću, pade granata u našoj blizini, na Laništu kod Ključa, i ubi magarca a mene samo ulijepi blatom, i posu kamenjem, kao rafalom i zemlja. Odnese vrag magarca, a ja se samo otresoh pa put pod noge",
Tako je pričao Slaviša. Njegove kolege su i ovom prilikom, u Drvaru, kao i putem, tamo i ovamo, od Banjaluke, Prijedora i Gradiške, prepričavale, njegove anegdote.
Slavišina borbena iskustva s ljudima i magarcima te po nekom kozom i svinjčetom nadahnuli su i banjalučkog karikaturistu Rajka Pušića.
"Drago mi je zbog toga. Nacrtao Rajkan mene, ko' bajagi i kozu koju vodim za uvo. Na pitanje, šta je Slaviša Sabljić od bijele tehnike uspio dovesti iz Drvara u Banjaluku, odgovor je duhovit – BIJELU KOZU".
I druge priče žive, u Slavišinim knjigama i uspomenama koje čuvaju njegovi saradnici, prijatelji po peru. Mjesto u tim pričama našla je i Mara sa Kamenice.
"Mara s Kamenice, bivša komšinica narodnog heroja Marije Bursać je ipak najveća hoštaplerka koja je dohakala pticama grabljivicama koje su joj činile štetu. Otkrila gnijezdo puno jaja, pažljivo ih pokupila i skuvala te vratila nazad. Svraka ležala tri mjeseca, sve dok pilići nisu podrasli a kada je shvatila da je prevarena, bilo je kasno".
Kakav je tvoj profesionalni stav nakon bogatog iskustva, pitali smo, jednom prilikom, na promociji njegove knige "Kapi zavičaja" u Rogoljima, u Lijevču.
"Na kraju, svako od nas se sa olovkom i bilježnicom bori za neke ideale, traga za nekom istinom a onda se u ključnim momentima ispostavi da su svi jači od njega, političari, lopovi, bitange, kriminalci i svi ostali. Novinar ostane jedno obično magare, koje tumara plana, smisla i bez cilja".
Tako je govorio Slaviša Sabljić. Za novine i za prijatelje, u dokolici.
Kako je Slaviša govorio o sebi
Za ovih četrdeset i tri godine bavljenja novinarstvom radio sam i sarađivao sa četrdesetak medijskih kuća iz zemlje i svijeta. Najradije pričam o saradnji sa Rojtersom (tokom rata i prve dvije poratne godine) i beogradskom "Politikom" u kojoj mi je objavljeno više od dvije stotine reporterskih zapisa iz mjesta u Republici Srpskoj i BiH.
Devet godina sam proveo u Velikoj Kladuši. Objavio sam i osam knjiga o ratu, ratnim stradanjima, te knjigu o rodnom kraju, ali i zbirku priča o mjestima u kojima sam načinio svoje TV priče. Pored puno drugih ni malo, manje vrijednih i značajnih novinarskih priznanja, posebno sam ponosan na četrnaest velikih novinarskih nagrada. Među njima je i "Zlatno pero" koje mi je dodijelilo Udruženje novinara Srbije, odnosno Vojvodine. Moje prvo veliko priznanje bila je godišnja novinarska nagrada "Oslobođenja" za vijest. Bila je to priča o tome kako su radnicima u šumskom radilištu Dronjkuša kod Bosanskog Petrovca, više od mjesec dana za doručak davali, a oni su to jeli, konzerve sa hranom za pse. Sa njih je, prethodno, kuvar skinuo papirnate naljepnice sa psećom glavom na slici.
Objavno sam tekst o slici koju je nacrtao Pablo Pikaso, a koja se danas nalazi u dubičkoj biblioteci. Posjetio sam 42 manastira, a popeo sam se na 12 najvećih planinskih vrhova bivše nam zemlje. Od Mosora i Klekovače, pa do Triglava, Stola i Maglića. Svoju prvu TV priču Radio-televiziji Republike Srpske, objavio sam 21. aprila 1992. godine. Serijali "Malo sutra" i "Kapi zavičaja” mojih ruku, nogu i olovke su djelo. "Malo sutra" je 2005. godine bila najgledanija TV emisija u regionu.
Tri dana sam bio i direktor Radio-televizije Republike Srpske. Na to mjesto me imenovao Milorad Dodik da bi me, malo potom, iz ove medijske kuće otjerao na ulicu Dragan Gašić, povjerenik viskog predstavnika za RTRS. Vratio sam se tek poslije pet čemernih godina.
Moji sagovornici bili su Aleksandar Ranković, Raif Dizdarević, Hamdija Pozderac, Hakija Pozderac, Rato Dugonjić, Nijaz Duraković, Azem Vlasi, Fikret Abdić, Jovan Rašković, patrijarh Pavle, Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Momčilo Krajišnik, Ratko Mladić, Milan Babić, Milan Martić, Manojlo Milovanović, Slavko Lisica, Ivo Sanader i Ivica Račan, zatim Karlos Vestendorp, Karl Bilt, Erik Šinseki, Sadako Ogata, Elizabet Ren, generali Majkl Džekson i Rupert Smit, američki ambasador u BiH Kliford Bond, te Titovi generali i narodni heroji, Milan Šijan, Đoko Jovanić, Branko Mamula, Milan Zorić, Rade Zorić, Đuran Kovačević…
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
