Italijanski advokat ispitivaće slučaj izmještanja 46 štićenika iz sarajevskog Doma "Ljubica Ivezić" ratne 1992. u Italiju. Almina Jerković, član Ekspertnog tima Vijeća ministara BiH, objasnila je da je Vijeće Ministara BiH, prihvatajući zaključke ovog tima, zadužilo Ministarstvo za trezor i finansije BiH da predloži način i izvor finansiranja u angažovanju italijanskog advokata za utvrđivanje svih okolnosti boravka i usvajanja ove djece u Italiji. Time bi se trebalo konačno razjasniti sve što se sa ovom djecom dešavalo u posljednjih 14 godina.
`Generalni konzul je već obavio razgovor sa jednim od italijanskih advokata i dobili smo ponudu koliko će sve to koštati, ali ne i preciznu, pa ćemo to morati naknadno detaljno utvrditi. Sigurno je da ćemo se fokusirati na djecu koja su usvojena i okolnosti pod kojima je to učinjeno. Konačno će se utvrditi ko je kriv, da li se radi o propustima BiH ili Italije ili nečemu drugom u ovom slučaju. To se konačno mora iskristalisati`, naglasila je Jerkovićeva.
ŽIVOT U ITALIJI
Prije 14 godina, u julu 1992. godine iz opkoljenog Sarajeva u organizaciji Dječije ambasade `Međaši`, iz Dječijeg doma za napuštenu djecu `Ljubica Ivezić`, koji sada nosi naziv `Bjelave`, konvojem je izmješteno 46 štićenika u Republiku Italiju. Osnovni razlog za njihovo izmještanje bilo je spasiti im živote i skloniti ih iz ratnog Sarajeva.
Po dolasku u Italiju djeca starosne dobi preko 10 godina, njih 11, smješteni su u Institut `Igea Marina` u Riminiju, a druga, do 10 godina, njih 35 smješteni su u Institut za napuštenu djecu u Monci. Prema prvobitnom planu, boravak štićenika Doma `Bjelave` u Italiji nije trebao da bude duži od dva mjeseca. Međutim, taj je period zbog ratnih dejstava u BiH prolongiran na neodređeno vrijeme. To je učinjeno bez sačinjavanja bilo kakvog dokumenta između nadležnih organa u BiH i Republici Italiji. Tek poslije okončanja ratnih dejstava u BiH, krajem 1995. godine, postavilo se pitanje šta je sa djecom.
Ekspertna grupa Vijeća ministara BiH, koja je dobila zadatak da potraži odgovor na ovo pitanje, počela je s radom prije dvije godine. Članovi tima su boravili u Italiji, gdje su se sastali sa grupom djece koja su izmještena, a koja su danas punoljetna i žive i rade u Riminiju.
`Radi se o 11 odraslih ljudi, koji su tada bili djeca starija od 10 godina. Oni su bili smješteni u Institut 'Igea Marina' u Riminiju. Završili su školu, stekli određeno zanimanje, zaposlili se, a jedan broj njih je zaključio brak sa italijanskim državljanima i formirao svoje porodice. Svi oni imaju putne isprave BiH i većina redovno posjećuje svoju rodbinu i prijatelje u BiH`, objašnjava Jerkovićeva i naglašava da niko od njih nije otišao stranputicom, niti se odao bilo kojem obliku kriminala. Nakon Riminija, članovi tima su otišli u Moncu i posjetili Institut 'Mama Rita' gdje su se upoznali sa uslovima u kojima je živjelo i školovalo se ostalih 35 štićenika, u periodu od jula 1992. godine do decembra 1996. godine, do kada je troškove snosio grad Milano.
`Tu smo saznali da je poslije 1996. pokrenut postupak pred Sudom za maloljetnike u Milanu, za njihovo dodjeljivanje na starateljstvo italijanskim porodicama. Laure Leara, zamjenik predsjednika Suda za maloljetnike u Milanu, nam je rekla da je nad 16 štićenika provoden pravomoćni postupak usvojenja i da ne možemo saznati više ništa o njima. Po italijanskim propisima, nikakva informacija se ne može dati niti od italijanskih pravnih autoriteta niti bilo kojeg drugog o usvojeniku i familiji koja je dijete usvojila. Za to postoje i sankcije sa mogućom krivičnom odgovornošću. Sa navršenih 25 godina usvojenik može, ako to želi, da komunicira sa svojom biološkom porodicom. To može učiniti i sa navršenih 18 godina. Saznali smo da je za četiri štićenika postupak usvojenja bio u toku, koji smo prekinuli reagujući po dolasku u BiH. Za troje djece postupak usvojenja je prekinut jer su postali punoljetni. Njih 69 je završilo školovanje, zaposlilo se i osamostalilo. Tu je i desetoro djece, među kojima je i Renato Seferović, kojeg je tražila majka Silvana Osmanović. Saznali smo da Renato može doći u kontakt sa svojom majkom, ali do danas nismo dobili odgovor da li on to želi`, kaže Jerkovićeva.
Ekspertni tim, po povratku iz Italije, sačinio je izvještaj sa zaključcima koji je dostavio Vijeću ministara BiH.
`U narednom periodu predstoji angažovanje italijanskog advokata, koji će ispitati sve okolnosti oko usvojenja 16 djece. Konačno će se ustanoviti kakve su i da li su počinjene greške. Naglašavamo da su sva djeca živa i zdrava. Gotovo sva su punoljetna, imaju svoj život. Veliki broj njih ima svoju porodicu. Razbijena je fama da su postala žrtve trgovine djecom, organima. To nije istina`, kaže Jerkovićeva.
A u izvještaju je ukazano na niz propusta u izmještanju štićenika Doma `Ljubica Ivezić`.
NIZ PROPUSTA
Izmještanje je izvršeno bez prethodno dobijene saglasnosti od strane roditelja ili staratelja ili organa starateljstva za svakog pojedinog štićenika u skladu sa tada važećim Porodičnim zakonom, stoji u izvještaju. Izmještanje je urađeno na osnovu spiska koji je bio navodno ovjeren od strane Centra službi bezbjednosti Sarajevo - Ekspertni tim nije imao uvide u taj dokument, ukoliko isti postoji), tj. bez izdavanja pojedinačne ili kolektivne putne isprave (pasoša) u skladu sa tada važećim propisima. Jedini pisani trag o odlasku štićenika iz Sarajeva, koji je bio dostupan Ekspertnom timu, je saopštenje za javnost Prve dječije ambasade u svijetu `Međaši` od 18. jula 1992. godine.
U izvještaju dalje stoji da su po dolasku u Italiju štićenici Doma `Bjelave` predati bez sačinjavanja bilo kakvog dokumenta između organizatora putovanja Prve dječije ambasade u svijetu `Međaši` i opštine Milano o njihovoj predaji nadležnim organima u Republici Italiji, a kojima bi bila precizirana dužina boravka u Italiji i obaveza omogućavanja povratka iz Italije u BiH.
Na sjednici Vlade Bosne i Hercegovine, održanoj 26. aprila 1996. godine na prijedlog Ministarstva za socijalnu politiku, izbjeglice i raseljena lica RBiH, usvojen je Program integralne zaštite djece izbjeglica bez roditelja iz Italije u BiH. Pomenuti plan je polazio od toga da štićenici uopšte nemaju roditelja u BiH, što, kako stoji u izvještaju, nije tačno, te pretpostavki da će štićenicima bez bilo kakvih problema sa italijanske strane biti omogućen povratak u BiH, tj Dom `Bjelave` u junu 1996. godine, što je takođe izostalo, tako da je ovaj plan neprovodiv. U izvještaju Ekspertne grupe stoji i kako Konzulat BiH u Milanu nije u periodu od kraja aprila do kraja juna 1996. godine osigurao italijanskim organima prevod Programa integralne zaštite djece izbjeglica bez roditelja na italijanski jezik, tako da prije planiranog povratka predviđenog u junu 1996, nadležni organi Republike Italije nisu uopšte bili upoznati s ovim programom. To im je otvorilo mogućnost da prilikom rješavanja ovog problema primjenjuju isključivo nacionalne propise Republike Italije, koji uređuju staranje nad djecom koja su strani državljani, a koja imaju mjesto boravka u Italiji.
RODITELJI TRAŽE DJECU
A jedan broj roditelja već godinama pokušava na razne načine doći do svoje djece, koja su izmještena iz Doma `Ljubica Ivezić`, a koja su te ratne 1992. godine bila napuštena. Jagoda Savić, zastupnik ovih roditelja, ističe da su do sada došli u kontakt sa petoro djece.
`Oni su sada odrasli ljudi. Obradovali su se kada su se ponovo našli s porodicom i svojim roditeljima već finansijski pomažu. Navela bih primjer Sedine Kahvić, koju je otac tražio 14 godina i konačno su se sreli. Ona sada njemu novčano pomaže. Neizmjerno su sretni bili i Admir i Admira Bešić kada su saznali da ih majka traži i da je živa i zdrava. U narednim danima očekujem informaciju iz Italije o prebivalištu dvije sestre i brata Amine Ademaj`, kaže Savićeva i naglašava daje tu djecu trebala potražiti država, a ne advokati.
A Duško Tomić, predstavnik Dječije ambasade `Međaši`, u čijoj su organizaciji djeca izmještena u Italiju, ovom temom je izrevoltiran, ogorčen i razočaran. Kaže da ne osjeća ni trunku krivnje što je tu djecu izveo iz ratnog Sarajeva.
`Iz opkoljenog Sarajeva sam tokom rata izveo 38.000 djece i majki, time im spasavajući živote. Zašto bih se toga stidio? Svu djecu sam vidio 1996. godine u Italiji i nijedno nije htjelo ni da čuje da se vrati u Sarajevo. Od svih roditelja jedino su Uzeir Kahvić, Abid i Silvana Osmanović i još jedan roditelj tražili da se sastanu sa svojom djecom. Pojedini roditelji danas samo hoće korist od svoje djece`, tvrdi Tomić. Ipak, ističe da djeca u Italiji nisu smjela biti usvojena, jer ih se roditelji nikada nisu odrekli, pa im time nije moglo biti oduzeto pravo na njih.
`Moram kazati da je Italija od Bosne i Hercegovine uzela tu djecu kao ratni plijen i za to neko mora odgovarati`, ističe Tomić.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.