Nenad Janković, poznatiji kao dr Nele Karajlić o migrantskoj krizi i izbjegličkom talasu koji posljednjih mjeseci protiče ispod našeg prozora, mogao bi, kaže, da piše na 700 strana.
Toliko ga pogađa sve što se sa tim nesrećnim ljudima iz sjeverne Afrike i Bliskog istoka dešava i toliko smatra da je ta tema kompleksna i teško saglediva.
Priču o ovoj temi započinje citatom „Ima seoba. Smrti nema!“ iz romana „Seobe“ Miloša Crnjanskog. U toj završnoj rečenici čuvenog djela koje je, oslanjajući se na našu istoriju, ispričalo sudbinu ljudi koje sudari velikih sila tjeraju na pokret u nepoznato, Nele prepoznaje svoj život i život svoje porodice.
Legendarni muzičar, scenarista, pisac i jedan od pokretača serije „Top-lista nadrealista“ uz koju danas ne znamo da li da se smejemo ili da plačemo, aprila 1992. godine, bježeći pred nadolazećim ratnim vihorom, napustio je rodno Sarajevo sa ženom i dvogodišnjom ćerkom. Kada je početkom ove godine ponovo nakratko posjetio rodni grad iz kojeg je izbjegao, ispraćen je u pratnji policije.
– Cijeli naš život je izbjeglički. Moja porodica se vrtjela u krug između Bosne i Srbije. Nije preskočena nijedna generacija koja nije morala da se seli. Ne znam da li su drugi ljudi oko mene osjetljivi na sve što se dešava sa ljudima iz sjeverne Afrike i sa Bliskog istoka, ali ja jesam. Ja nosim tu bol koju svaki izbjeglica nosi sa sobom i za to sam da im se pruži bezrezervna pomoć. Dao bih im državljanstvo svima, odmah kad uđu u Srbiju, odmah bih im poklonio sve što imam. Ali, ja nisam realističan. Nažalost, Zapad je ponovo odigrao potpuno suprotnu ulogu, oni igraju ulogu podizanja zidova. Iako su veoma svjesni ko je kriv za ovaj egzodus – kaže Nele Karajlić.
Aktuelnu situaciju u Siriji on naziva opakim zlom koje kulminira u zapadnoj civilizaciji i generiše probleme kada i kako mu se hoće.
– Ti ljudi, koji prolaze i kroz Srbiju, nemaju nikakve veze sa tim šta se tamo dešava, a i samo dobar komad budale može da pomisli da su se oni tek tako između sebe pobili bez dodatne pomoći sa Zapada. Na kraju, najviše ispaštaju oni normalni, obični ljudi. S obzirom na to da su ti obični ljudi uglavnom bez ikakve institucionalne odbrane, nemaju ni oružja ni nevladine organizacije koje će se brinuti o njihovoj sudbini, oni su neko ko doživljava ono što su doživljavale milijarde ljudi u istoriji čovječanstva, od Starog zaveta naovamo. A to su seobe – ističe Karajlić.
Osim što dijeli izbegličku bol sa stotinama hiljada ljudi, koji bježe od rata i siromaštva i nadaju se da će u nekoj od zapadnoevropskih zemalja naći bolji i sigurniji život, Karajlić kaže da u tom egzodusu vidi i druge sličnosti sa izbjegličkom situacijom u našoj zemlji devedesetih godina prošlog vijeka. Tačnije, sa njenim uzrocima.
– Na isti način, na koji je takozvana međunarodna zajednica generisala rat u zemlji u kojoj sam ja nekada živjeo, bivšoj Jugoslaviji, ona generiše rat i u skevernoj Africi i na Bliskom istoku i gdke god treba. Rade na potpuno isti način. Prepoznajem ga na kilometre, a osjetio sam ga i na svojoj koži, ali nisam mogao da vjerujem da ćemo biti toliko glupi. I ne mogu da vjerujem da smo još uvijek toliko glupi da ne možemo da skontamo odakle duva vetar. Reakcija zvaničnika Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država jasno pokazuje da su na međunarodnoj političkoj berzi licemjerstvo i cinizam dosegli svoj najviši nivo u istoriji – zaključuje Nele Karajlić.
(Politika)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.