Milorad Dodik je kriv za mnogo toga kad su u pitanju kadrovska rješenja, ali što se tiče imenovanja Zlatka Lagumdžije za ambasadora BiH pri Ujedinjenim nacijama, potpuno pogrešno mu je za to spočitavati bilo kakvu krivicu.
Da zaobiđem formalno-pravni razlog da u Lagumdžijinom imenovanju na tu poziciju nije učestvovao on lično, već Željka Cvijanović kao srpski član Predsjedništva BiH, jer svi znamo čija je posljednja kad su u pitanju i mnogo sitnija pitanja, a kamoli imenovanja ambasadora. Jasno je, dakle, da je Dodik lično dao saglasnost Cvijanovićevoj da glasa za to da bivši lider SDP BiH i u dva navrata ministar spoljnih poslova BiH bude šef Misije BiH na Ist Riveru.
Nije bitno da li je, kako je sam rekao u posljednjem gostovanju kod Senada Hadžifejzovića (srećan je ko to nije gledao), to uradio zato što je Lagumdžija zbog bolesti bliskog člana porodice želio da ide u Njujork ili iz bilo kojeg drugog razloga. Nepisano pravilo je da svaki član Predsjedništva BiH imenuje ambasadore iz svoje kvote i da se niko nikome ne miješa u kadrovska imenovanja. Da nije tako, vjerovatno bi pojedini ambasadori po dvije-tri decenije bili na funkcijama zato što ne bi bilo dogovora o imenovanju njihovog nasljednika i zato je pogrešno i glupo pozivati Dodika na odgovornost zato što je Lagumdžija imenovan na navedenu poziciju.
Pored tog nepisanog pravila, ambasadorske pozicije se dijele po principu rotacije, pa se ne može srpska strana, u ovom aktuelnom slučaju Dodik i Cvijanovićeva, prozivati ni za to što su dozvolili da bošnjački ambasador ide u sjedište UN, jer je naprosto došao red na to da bošnjački član Predsjedništva imenuje ambasadora na Ist Riveru.
Problem je druge i mnogo ozbiljnije prirode od pukog imenovanja jednog ambasadora, a radi se o sljedećem. Zlatko Lagumdžija je u dva navrata bio ministar spoljnih poslova BiH (prigodno je reći da je oba puta, i u februaru 2001. i u februaru 2012. godine, imenovan zahvaljujući Dodiku i glasovima SNSD-a, a drugi put i zahvaljujući glasovima SDS-a). Poslije drugog mandata ostao je aktivan u međunarodnim diplomatskim krugovima, stvarajući i razvijajući lične kontakte i prijateljstva i, što je svakako izuzetno značajno, Lagumdžija je Fulbrajtov stipendista.
Pored tih profesionalnih referenci, valja istaći da je on i bivši lider SDP-a koji je svojevremeno izjuren iz te stranke, kao i da je više od dvije decenije važio za glavnog ideološkog protivnika SDA. Svi ti lični animoziteti i stranačke podjele nisu smetali bošnjačkim političkim krugovima da ga pošalju na Ist River zato što je procijenjeno da on sa svojim profesionalnim referencama, dakle, kao bivši šef diplomatije sa brojnim međunarodnim kontaktima i kao Fulbrajtov stipendista, može najviše da uradi za "njihovu stvar". (Da ne bude zabune, sporna rezolucija o Srebrenici bila bi podnesena i bez Lagumdžije, ko ne vjeruje, neka vidi ko su njeni kosponzori).
Dakle, nisu Dodik, ni srpska strana generalno, krivi za to što je Lagumdžija imenovan za ambasadora u sjedištu UN, ali jesu za nešto drugo. Krivi su za to što je nezamislivo da Dodik za ambasadora na nekoj važnoj međunarodnoj adresi imenuje Mladena Ivanića. Bivši ministar spoljnih poslova i bivši član Predsjedništva BiH sa izuzetno razvijenim međunarodnim kontaktima svoj patriotizam je dokazao prilikom pokušaja bošnjačkog političkog vrha da pred Međunarodnim sudom pravde pokrene reviziju tužbe BiH protiv Srbije.
Nažalost, ne postoji ni promil šanse da Ivanić bude institucionalno upregnut i iskorišten za srpsku stvar. Ne postoji zato što niti bi Dodik pristao da ga imenuje za ambasadora (Nebojša Radmanović bi ga prokleo kad bi to uradio), niti bi Ivanić prihvatio to imenovanje (Nebojša Vukanović bi ga anatemisao kad bi prihvatio).
Za razliku od srpskih, bošnjački politički prvaci su progutali knedlu i uprkos ličnom animozitetu, Lagumdžiju poslali na najvažniju svjetsku adresu da sa nje svojim nesumnjivim ličnim i profesionalnim integritetom pomogne ostvarenju cilja koji će dogodine napuniti tri decenije, a to je ukidanje Republike Srpske. Oni time pokazuju da imaju zajednički cilj oko koga su okupljeni i čijem ostvarenju streme, pri čemu se ne libe da otvoreno lažu na svjetskoj pozornici. Sa druge strane, srpski političari ne pokazuju da im je odbrana i jačanje Republike Srpske zajednički cilj, pri čemu se ne libe da lažu na domaćoj pozornici.
Problem je što se Republika Srpska brani na Ist Riveru, a ne na Trgu Krajine. Na Trgu Krajine se brani vlast. Ne treba Srbe ubjeđivati da Lagumdžija nije imao pravo da Generalnoj skupštini UN podnese spornu rezoluciju, treba to argumentovano objasniti onima kojima je podnesena. Zato je dobro što se srpski član Predsjedništva BiH Željka Cvijanović obratila Savjetu bezbjednosti, makar putem video-linka, pa nek bar ostane zapisano ono što je rekla, bez obzira na to što od 23. marta 1999. godine argumenti u međunarodnom pravu ne služe ni za ukras, da ne kažem nešto bezobraznije. Isto kao ni rezolucije.
P.S. Bobi kaže da se nije desio. I Jokara kaže. I tako.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.