Brojnost djece i roditelja, nestrpljivo iščekivanje poznanstva sa drugarom iz školske klupe, "pisanje" prvih prijateljskih veza i "množenje" osjećanja, slike su prvog školskog dana s kojima i danas žive generacije. Ipak, sasvim je izvjesno da današnje i buduće neće.
Jer, prvačići su, nažalost, u mnogim osnovnim školama Republike Srpske, posebno u područnim odjeljenjima (PO), prava dragocjenost, u šta se uvjerila i ekipa "Nezavisnih", ko ja je jedan školski dan i pet časova podijelila s njima.
Vlado, Nikolina, Dušan, Nebojša i Marijana jedini su prvačići u područnim školskim odjeljenjima Karanovca, Rekavica, Nove Topole. Njih petoro, dakle, upisano je u tri različite škole i dvije opštine, a školske časove dijele sa malobrojnim drugarima starijih generacija.
"U Karanovcu, odnosno našoj centralnoj školi, upisano je 265 učenika, od če ga 33 prvačića, ali smo u PO u Ljubačevu upisali samo dva prvačića, a u Novoseliji četiri, i to je najmanji broj do sada. S druge strane, prostor se urbanizu je i gradi, pa se nadamo da će se to mijenjati", govori za "Nezavisne" Simeun Dragić, direktor OŠ "Milan Rakić" Karanovac.
Velika odgovornost
Odgovornost stavlja i na roditelje, koji, kako dodaje, i sami, kada nađu posao u Banjaluci, djecu upisuju u gradske škole, te odlaze u grad.
Od ove centralne škole u koju djeca dolaze kada upisuju peti razred, pa do Ljubačeva, putuje se dvadesetak minuta. S prirodnim ljepotama, međutim, ne stapaju se i slike seoske idile, i to već odavno. Pusta sela, neobrađena imanja, loša putna infrastruktura, nisu karakteristika samo ovog kraja. Na protiv, na neki način daju odgovor na pitanje uzroka manjeg broja prvačića ili iseljavanja stanovništva u urbanije sredine.
Nikolina Đukić i Dušan Gvero jedini su prvačići u Ljubačevu. Na času likovnog rade sa još četiri starija drugara i Bogdanom Petkovićem, učiteljem s 25 godišnjim iskustvom.
"Mi svaki dan idemo zajedno u školu i iz škole. Skupa sjedimo, učimo i igra mo se, ali i svi drugi školski drugari u razredu su dobri. Ipak, od svih, ja najviše volim svoju stariju sestru Slavicu, koja mi pomaže u svemu", kaže nam Dušan.
Svi prvačići s kojima smo razgovarali nemaju osjećaj o tome da ih je manje nego što bi trebalo biti ili kako bi smo svi mi željeli da bude.
Dragana Paštar, psiholog, kaže da se oni vezuju za svoju vršnjačku grupu i drugare s kojima dijele školski prostor, bez obzira na generacijske razlike.
"Kao što mnogi tvrde da postoje nedostaci u kombinovanoj nastavi, ona ima i mnoge prednosti, a jedna od najvažnijih je ta da djeca rade sa starijima, pa tako možda i brže i lakše savladaju neka znanja kasnije, kada je to njihovo školsko gradivo. Takođe, prodorna su, nemaju nikakav problem sa socijalizacijom i do sada se pokazalo da su veoma zrela, ozbiljna u školskoj nastavi i radna, što se vidi i kada dođu u centralnu školu", napominje Paštarova.
Prema zvaničnim podacima Ministarstva prosvjete i kulture RS, u školskoj 2015/2016. godini od 187 osnovnih škola u RS ugašeno je njih 10. U 57 po dručnih odjeljenja nije upisan ni jedan prvačić, a u 80 ih je upisan po je dan.
"Moram priznati da se nikada do sada u 25-godišnjem radu nisam sretao sa ovako izraženim padom broja prvačića. Meni to kao prosvjetnom radniku teško pada, ali brojnost djece ne utiče na kvalitet nastave, pristup i odgovornost u radu i ne smije ni uticati", napominje učitelj Petković, koji u PO Ljubačevo radi sa ukupno 15 učenika prvog, drugog, trećeg i četvrtog razreda.
Mišljenja je da prije svega treba više razvijati sela i ulagati u taj dio zemlje i stanovništva, jer kako tvrdi, ovako su mnogi primorani iseliti u urbanija područja.
" Ova djeca su zaista izuzetna. Konkretno, Nikolinu i Dušana svi hvale. Dobro su vaspitani, jako bistri, odgovorni, zreli, predani učenju i kako zbog toga što ih je malo, dakle ukupno pet sa starijim drugarima, tako i zbog toga što su svi iz istih sela, onifunkcionišu, vjerujte, kao porodica", dodaje Petković.
Zatvorena vrata
Na kraju zaključuje i da se zajednički treba potruditi da se situacija promijeni, jer za stanovništvo, posebno one koji su emocionalno vezani za ovu područnu školu, važno je da poslije 63 godine ona ne zatvori svoja vrata.
To je ipak, nažalost, već učinjeno s područnim odjeljenjem u Bastasima, odakle sada 12 učenika putuje do Karanovca.
Vlado Račić je jedini prvačić u Osnovnoj školi, "Branislav Nušić" u Rekavicama, područno je odjeljenje centralne škole u Srpskim toplicama (Šeheru) koje broji ukupno pet đaka. Po dolasku u školu bilo mu je jasno da je jedini prvačić i da će ga možda najbolje razumjeti drugar iz drugog razreda, koji je takođe prošle školske godine bio najmlađi u čitavoj školi.
"Volio bih da je više drugara, zbog igre. Ali, lijepo mi je i ovako, svi su do bri, volim najviše da crtam, a pjeva ti baš i ne. Meni škola nije skroz blizu, ali idem sa bratom Daliborom svaki dan", priča nam Vlado.
Sanja Adamović, profesorica razredne nastave, kaže da djeca funkcionišu veoma dobro, skromna su, iskrena, složna i grade jedan drugarski i kolegijalan odnos.
" Bez obzira na razlike u godinama, zaista su dobri i odlično funkcionišu. Uglavnom su svi iz istog sela, poznaju se, a druže i poslije nastave, tako da nema poteškoća u socijalizaciji ili radu, generalno. Jako dobro sarađuju u ra du i igri, tako da mi već sada iz ove grupice imamo dva odlična i jednog vrlodobrog učenika", napominje Adamovićeva.
Oslonac drugarima
Upitate li nekoga od naših đaka prvaka da li mu je te ška torba, je li mu teško da uči, odlučno će vam reći - ne. Samouvjere no su nam odrecitovali jedan ili dva naučena stiha i objasnili da su siva i smeđa boje jeseni.
" Kada sam došao prvi dan u školu, bio sam jedini đak prvak. Ipak, taj dan za mene je bio savršen. I svaki naredni je takav. Sjećam se kako sam bio sre tan kada sam sutradan ponovo došao u školu", govori nam Miloš Kuruzović, danas jedini učenik drugog razreda Osnovne škole "Petar Kočić" u Novoj Topoli (Gradiška), područno odjeljenje Vakuf. Svakog dana Miloš sa dvojicom starijih drugara ide u školu, a za tim od škole do kuće. Na tom putu, priča nam, razgovaraju o tome šta su radili tokom dana, šta je zadaća i kada i kako da se vide poslije škole i igraju. On je danas oslonac drugarima Nebojši i Marijani, koji su jedini prvačići u ovom područnom odjeljenju. Nastavu su imali od osam do petnaest do dvanaest, objašnjava nam on, te dodaje da se najviše raduje sekcijama koje su dio školskog programa, ali poslije redovne nastave.
Senka Ljubojević-Rodić je učiteljica s dugogodišnjim iskustvom. Kaže nam da je veoma ponosna na većinu djece s kojom je radila u prigradskim i seos kim školama. Tužno je, kaže, što je prvačića sve manje, iako, napominje, ne treba graditi predrasude o tome da im je teže učiti, da su manje socijalizovani ili da dalje imaju problem u razvoju i funkcionisanju u većim sredinama.
" Veoma se pomažu. Kao porodica su, mlađi se oslanjaju na starije i poštuju ih, traže pomoć i podršku. Ozbiljno shvataju školu. Mišljenja sam da kombi novena odjeljenja treba da postoje u svim školama, bez obzira na brojnost djece", naglašava ona.
Novinarska dikcija i zdrava hrana
Odluka je, kaže, starijih prosvjetnih radnika da djeca doručak i voće donose u školu.
" To se odmah izvadi iz torbe ujutru i odloži, kako se ne bi uprljale sveske i knjige. Na pauzi za doručak djeca ne izlaze da kupuju sendviče, već jedu prirodnu hranu koju ponesu od kuće i voće", objašnjava ona.
Prvi dan škole djeca se predstave drugarima, a zatim čitanje i dikciju, kako napominje, uče tako da se oslobode od straha od javnog nastupa.
"Kažem im, evo, birajte ko će od vas bi ti novinar koje televizije. Zatim, izađite pred drugare i obratite im se. Sada čitajte kao da se obraćate gledaocima. Eto, tako mi učimo čitanje i dikciju", objašnjava Senka Ljubojević-Rodić.
Odlazak u školu, kaže ona, ne treba biti samo pređeni put i obaveza koja se mora ispoštovati. Mnoga djeca nemaju sreću da se rode i odrastaju u zdravim porodicama. Navike koje ne ponesu iz kuće nadograđuju u novim životnim okolnostima, kroz obrazovanje.
"Veliku odgovornost stavljam na prosvjetne radnike, jer sa djecom se mora raditi i mimo školskog programa, a ne samo držati se norme i forme. Djeci treba dati temelj, u svakom smislu, i ne treba se brinuti za njihov razvoj da lje. Ako ih sada naučite da uče, ponašaju se, vole školu i obrazovanje, ne trebate se nikada uplašiti za njih, bez obzira na to u koliko razvijenu sredinu da ih život odvede iz ove male sredine", naglašava učiteljica.
Bez obzira na to što velika motivacija ove djece i njihovih učitelja ostavlja snažan i pozitivan utisak, nemoguće je ne uvidjeti da prazne učionice ukazuju i na posljedice koje slijede u budućnosti, u funkcionisanju obrazo vnog, zdravstvenog ili penzionog sistema. Možda su, kako tvrde naši sago vornici iz prosvjete, efektivnija populaciona politika, podrška talentima i ekonomska afirmacija porodica neki su od puteva da se reaguje na problem ili stvaranje osnovnih uslova za ostanak i život na selima... U svakom slučaju viši stepen odgovornosti prema životu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
