Poljska pjesnikinja Eva Lipska smatra da nas preplavljuje talas bofla i banalnosti, ali i da je "dobro što postoji zemlja koja se nalazi svuda i naziva se Poezija".
Lipska je ovogodišnji dobitnik nagrade "Evropski atlas lirike", koja će joj biti uručena večeras u 19 časova na svečanosti u Kulturnom centru Banski dvor u Banjaluci.
Jedna od najpoznatijih evropskih pjesnikinja, pored poezije kojoj se posvetila, pisala je i prozu i drame, tekstove za krakovski kabare "Podrum kod ovnova" i tekstove za rok bendove. Nije pripadala nijednoj književnoj grupi, niti pravcu. Bez obzira na to, veoma je prevođena na sve poznatije jezike. Čest je gost najpoznatijih pjesničkih festivala. Dobitnik je najprestižnijih poljskih i svjetskih književnih nagrada. Posljednjih godina ozbiljan je kandidat za Nobelovu nagradu.
U ekskluzivnom intervjuu za "Nezavisne" Lipska je istakla kako je na nju uticala pisana riječ autora s naših prostora. Priznaje da - iako je završila likovnu akademiju - ne slika, te dodaje da ne priželjkuje "Nobela".
NN: "Evropski atlas lirike" novoustanovljena je nagrada izdavačke organizacije i asocijacije pisaca i književnih prevodilaca "Kuća poezije". Ovo priznanje će Vam biti uručeno danas u Banjaluci. Koliko Vam znači činjenica da je Vaš rad prepoznat i nagrađen od strane kolega iz Republike Srpske?
LIPSKA: Za mene to je izuzetno i počasno odlikovanje, utoliko prije što to nije moja prva srpska nagrada. Imam tu mnoge prijatelje, sjajnu prevoditeljku moje poezije Biserku Rajčić, vjerne čitaoce, blagonaklone izdavače i kritičare.
NN: Dosta ste čitali i pisce s naših prostora... Da li su i oni imali uticaj na Vašu poeziju, što je možda jedan od razloga zbog kojih je ovdašnja čitalačka publika tako dobro prihvata i razumije?
LIPSKA: Smatram da je moja mašta bliska poeziji jednog od mojih omiljenih srpskih pisaca - Vaska Pope. Njegovo stvaralaštvo koje se nadovezuje na nadrealističku grotesku istovremeno je i filozofski traktat. Povezuje ekspresionističku pobunu s nadrealizmom i često opisuje apsurdnost našeg života. Sve to mi je veoma blisko...
NN: Vjerujem da ste kroz komunikaciju sa piscima iz Bosne i Hercegovine upoznati s nezavidnim položajem koji oni, nažalost, imaju u našoj zemlji. Kakva je situacija sa književnicima u Poljskoj? Da li ste zadovoljni odnosom države prema Vama, ali i samim interesovanjem čitalačke publike?
LIPSKA: Situacija u Poljskoj je slična. Visoka kultura je potiskivana na margine. Preplavljuje nas talas bofla, banalnosti, cvjeta selebriti kultura. To je zbog toga što živimo u "vremenima kulturne industrije" i zbog toga su naši susreti važni. Susret u Banjaluci je zapravo naše intelektualno ostrvo...
NN: Jednom prilikom ste izjavili da "poezija povezuje bez obzira na jezik, zemlju i mjesto". Kakva je to nit u njoj toliko jaka da prevazilazi i geografske i političke granice?
LIPSKA: Svojevremeno sam napisala: "Dobro je da još postoji zemlja koja se nalazi svuda i naziva se Poezija..."
NN: U novinskim člancima često se naglašava činjenica da ste završili likovnu akademiju, ali da ste se opredijelili za poeziju. No, slika li Eva Lipska makar za svoju dušu?
LIPSKA: Na sreću poljskog slikarstva ne slikam... Riječ mi je pružila veće mogućnosti. Danas bih uz riječi dodala i muziku.
NN: Koliko Vam je pisanje pomoglo da uđete u dubinu sebe, ali i da se oslobodite u nekim teškim trenucima određenih stega i problema koji Vas muče?
LIPSKA: Njemački pjesnik i prozaik, predstavnik ranog romantizma Novalis svojevremeno je napisao da "poezija liječi rane koje nanosi razum". Smatram da ima nečeg u tome. Zbog toga umjetnost često vrši i psihoterapeutsku ulogu.
NN: Gospođa Šubert je devedesetih bila upetljana u politiku, da bi kasnije više bila okupirana egzistencijalnim problemima... Šta se sada dešava s ovom junakinjom i pojavljuje li se u najnovijim pjesmama?
LIPSKA: Gospođa Šubert je trenutno na metafizičkom odmoru, ali se nadam da ćemo se ponovo sresti.
NN: Nadate li se i priželjkujete li možda da jednog dana dobijete Nobelovu nagradu s obzirom na to da ste više puta predlagani za istu?
LIPSKA: Ne. Nikad ne mislim na nagrade, koje uostalom ništa ne garantuju. Imena mnogih nobelovaca pala su u zaborav, a oni što su se s naporom probijali kroz svoju stvarnost su poznati i čitani do danas, kao na primjer Franc Kafka ili u muzici Franc Šubert, a u slikarstvu Vinsent van Gog. Ne znam da li o tome odlučuju sudbina, fatum, slučajnost, sreća... Život je neprekidna zagonetka.
Biografija
Eva Lipska je rođena 1945. godine u Krakovu. Završila je likovnu akademiju, ali se opredijelila za poeziju. Debitovala je 1967. godine sa pjesničkom zbirkom "Stihovi". Godinama je radila u krakovskoj Književnoj izdavačkoj kući, bila je član redakcije časopisa "Pismo", dok je od promjena 1990. godine provela 10 godina u Beču kao direktor Poljskog kulturnog centra i ataše za kulturu Ambasade Republike Poljske. Nije pripadala nijednoj književnoj grupi, niti pravcu, iako je kritičari svrstavaju u "novi talas".
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.