U vrijeme televizije, kompjutera i interneta knjiga djeci može da izgleda jednostavno prevaziđeno.
Takav stav mogu da promijene samo roditelji razvijaći od malena kod djece kontakt sa knjigom. Posljednjih petnaestak godina i izdavači su, shvatajući kakvu konkurenciju knjiga ima u digitalnim medijima, prepoznali važnost izgleda knjige za nove generacije djece i zaista se trude da grafički dobro obrade izdanja. Izgled dječjih knjiga koje se sada mogu naći u knjižarama može da pokoleba i najtvrdokornije nečitače. Sadržaj često i nije naročito bogat, ali po mom mišljenju sada je čak i manje bitno šta djeca čitaju, bitno je samo da počnu išta da čitaju, i da uvide da postoji zabava drugačija od gledanja u ekran.
Kao dijete sam čitala mnogo i veoma raznoliku literaturu. Naravno, sve je počelo sa Zmajevim pjesmicama koje su mi čitali, nastavilo se sa bajkama, najčešće braće Grim i Andersenovim, ali i našim narodnim, i basnama, Ezopovim i Lafontenovim. Kad sam krenula u školu, dosta sam čitala Ćopića, kasnije sam otkrila serijal "Pet prijatelja" Enid Blajton i "Doktora Dulitla" Hjua Loftinga. U sjećanju su mi, kao zabavne, ostale i knjige hrvatskog pisca Ivana Kušana, a prva knjiga nad kojom sam prolila suze je bajka Oskara Vajlda "Slavuj i ruža".
Mislim da sam negdje sa devet-deset godina prvi put pročitala Ćopićeve "Magareće godine" i vratila sam im se još desetak puta kasnije. Ćopić je nenadmašan u miješanju smijeha i suza.
Još jedna od knjiga kojima se vraćam je i Egziperijev "Mali princ". Prvi put sam ga pročitala sa desetak godina i iako nisam mogla da razumijem ni polovinu ideja koje se provlače kroz tu knjigu, sam lik Malog princa me je privukao. Tek kasnije sam shvatila koliko ta knjižica nosi životne mudrosti.
Od knjiga za odrasle rado preporučujem "Hadrijanove memoare" Margerit Jursenar, ali i Rasinove tragedije i Bodlerovu poeziju.
Milica Mijatović,
pomoćnica u Francuskom institutu u Banjaluci
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.