Đuro Damjanović, treći veliki srpski pisac Krajine, istinski nasljednik Kočića i Ćopića, još nepročitan i "nekanonizovan" u književnosti, poprilično je nepoznat i u svojoj postojbini pa smo odlučili da ovdje učinimo bar malo napora i da predstavimo čitalačkoj publici jednu njegovu (ne)poznatu knjigu.
"Jednodnevni dnevnik" je prozna knjiga, žanrovski neuhvatljiva, a nama nije ni cilj da idemo za žanrom. Budući da je pisac ovih redova sklon fragmentarnoj formi, njega je i u navedenoj Đurinoj knjizi najviše privukla upravo ta fragmentarna, pitka (a istovremeno - zahtjevna) forma.
Putešestvije od Beograda do Dalmacije bilo je samo povod da za neočekivano kratko vrijeme nastane ova knjiga. U njoj možemo da prepoznamo nekoliko slojeva.
Prosječnom čitaocu, žednom intriga i zavirivanja u tuđu intimu, neobične će biti dvije stvari u ovom dnevniku: pisac ne zadire preduboko u sopstvenu intimu i ne predočava nam sirove stvari iz svoga života ni najskrivenije misli iz svoga uma; takođe, pisac nije sklon intrigama i svaki pomen drugih ljudi praćen je trezvenim nastojanjem da se nikada ne presuđuje drugome.
Kod Đure nema "pravedničkog" likovanja nad tuđim padom. Ono čime se odlikovao njegov život i čime se odlikuje njegovo djelo jeste najdublja empatija sa svakim bićem koje mu je ikada došlo u susret. Videći koliko je Đuro na dječji način neposredno doživljavao svijet i radovao mu se, ostanemo ponekad sjetno zamišljeni nad njegovim knjigama, pitajući se: Koliko je još djela ovaj krajiški lirik mogao da nam podari?
Ostavljajući sve lamentacije po strani, najtoplije preporučujemo ovu knjigu vrhunske proze svima koji žele da ih sa njenih stranica zaspe neposrednost i vedrina čovjeka bezdanih očiju.
Nikola Paripović, profesor i pisac
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.