Ne vjerujem ni nagradama niti pohvalama, već samoj sebi, znam ja kad uprskam. Ali, mnogo cijenim mišljenje kolega kada dođu na probe ili predstavu pa mi kažu neku sugestiju, kazala je Nataša Ivančević, glumica Narodnog pozorišta RS (NP RS) u Banjaluci, koja glumi u novoj predstavi ove kuće "Pravednici", a koju režira Bojana Lazić.
Zanimljiva glumica u ovom poslu je već tri decenije, a navela je da je kroz taj period prošla svašta.
Njen glumački put počeo je u pozorištu u Doboju, da bi nakon završene Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu počela profesionalni angažman u Kamernom teatru '55.
U razgovoru za "Nezavisne" otkriva da ne voli improvizaciju, ne zanimaju je mnogo ni finansijska stanja u kulturi naše države, a nedostaje joj prava pozorišna kritika koje je nekad bilo.
NN: Tokom rada na komadu "Pravednici" glumci, ali i režiserka isticali su da je to izuzetno dobar komad za čitanje, ali nezgodan za postavljanje na scenu. Kako je Vama bilo raditi na Kamijevoj drami?
IVANČEVIĆ: To jeste težak komad i vidjela sam to odmah poslije prvog čitanja. Rijetko se dobija takav komad u životu, to je nešto ravno antičkoj tragediji. Na čitanje ti djeluje vrlo lako, ali kada počneš da radiš, vidiš da je potrebno mnogo iskustva i hrabrosti da se izboriš sa takvim tekstom. Mislim da kompletna predstava ima neki lični pečat rediteljke, ali ima i nešto što se nas kao glumaca tiče.
NN: Kada ste počeli da se bavite glumom, čime Vas je to ovaj poziv osvojio?
IVANČEVIĆ: Pa počela sam još u prošlom vijeku. U junu će se napuniti 30 godina mog profesionalnog rada. Prije toga sam igrala amaterski u pozorištu u Doboju, te je upis glumačke akademije došao nekako prirodno. Već nakon prve godine sam dobila ulogu u filmu "I to će proći" Nenada Dizdarevića, a moja ljubav prema ovom poslu je sve više rasla.
NN: Tri decenije su veliki period za glumački posao. Možete li za naše čitaoce ukratko opisati šta ste sve tokom tog perioda doživjeli?
IVANČEVIĆ: Najkraće rečeno svašta. Prvo pozorište u kojem sam dobila posao bio je Kamerni teatar '55, potom sam tokom rata prešla u Podgoricu u Crnogorsko narodno pozorište i onda sam negdje 2005. godine počela da radim u Narodnom pozorištu RS. Mogu slobodno reći da sam gledajući po pozorišnim kućama u kojima sam radila, prešla skoro pola bivše Jugoslavije.
NN: Da li je bilo lakše počinjati u to vrijeme u odnosu na danas?
IVANČEVIĆ: Mi smo se manje-više tada svi znali. Akademije su imale neku finu saradnju, bilo je dosta pozorišnih kuća. Možda je bio manji broj glumac, a veći izbor za angažman. Mada su kriterijumi bili mnogo oštriji nego danas, jer danas već svašta može da prođe pod pozorišnu predstavu. Mada moguće i da se vremena mijenjaju i da pozorište postaje na neki način fleksibilnije. Prezadovoljna sam što sam počela tada da radim i ne bih da mijenjam bilo šta.
NN: U to vrijeme bilo je i mnogo više pozorišne kritike. Danas je u BiH gotovo nema uopšte. Nedostaje li Vam da neko na pravi i profesionalan način ocijeni Vašu glumu i predstavu?
IVANČEVIĆ: Već sam prestala da razmišljam o tome. Nekada je to zaista bilo relevantno i jedva sam čekala da izađe nešto u novinama i da pročitam. Tada su se zaista ljudi ozbiljno bavili pozorišnom kritikom. Sjećam se da su kritičari u Podgorici držali notes i u toku predstave zapisivali neka svoja opažanja. Mada, danas ne znam ni da li bih toliko vjerovala u to, s obzirom na to da je sve svedeno na rođačku liniju. Ne vjerujem više ni nagradama ni pohvalama, nego samoj sebi, znam ja kad uprskam. Više vjerujem kolegama kada dođu na probe ili predstavu pa mi kažu neku sugestiju i to mi zaista mnogo znači.
NN: Sudeći po rolama u predstavama u NP RS, čini se da imate najviše uloga komičarki. Zašto baš ovaj žanr i koliko Vama to lično odgovara?
IVANČEVIĆ: Kada sada vratim film unazad, vidim i da zaista jeste ispalo tako. U vrijeme kada sam upisala akademiju bilo je veoma malo žena koje su za komediju. Iz tog vremena pamtim Miodraga Čkalju, Miju Aleksića i Zorana Radmilovića kao velike komičare. Moj profesor Boro Stjepanović me je nekako otkrio kao komičarku, odnosno ja sam svoje vježbe vjerovatno radila na taj način da je on rekao da ću biti jedan ozbiljan komičar ukoliko se ozbiljno budem bavila time, a ne na neki jeftin način. Možda sam čak malo i bježala od toga, ali stiglo me. Vjerujem da bi moj profesor danas bio ponosan zbog njegovog predviđanja.
NN: Na sceni se često znaju destiti neke iznenadane situacije, koje publika, zahvaljujući snalaženju glumaca uglavnom i ne primijeti. Koliko Vama odgovara improvizacija?
IVANČEVIĆ: Sve manje volim tu improvizaciju, jer to na kraju prerasta u glumački bezobrazluk i bijesna sam kada to kolege rade. Improvizacija može da bude samo nešto dogovoreno ili dobro uvježbano i onda da izgleda kao da se desilo nepredviđeno tog momenta. Naravno, ima mnogo nenadanih stvari i zna se desiti da nas zadesi toliki maler, da se u svakoj predstavi desi nešto nepredviđeno. Onda dobiješ strah od sljedećeg igranja, ali treba se snaći. Uglavnom ne volim mnogo te šale i improvizaciju, jer mislim da je komedija nešto vrlo ozbiljno.
NN: Ljudi glumce gledaju kao boeme i nekog ko je slobodnijeg duha. Ima li boemskog duha među našim glumcima?
IVANČEVIĆ: Nema! Ali, i to se sve mijenja s vremenom i godinama. Ja sam prije 20 godina mislila da će me naći mrtvu za šanku i tada nisam vjerovala da će moj put otići u nekom potpuno drugom smjeru. Sada najviše volim svoj mir, tišinu, prirodu, a obaveze, ali ni plata ti ne dozvoljavaju boemski život. Mislim da je bitan razgovor i druženje glumaca, jer mi sami mnogo pričamo o pozorištu. Kada sam došla u NP RS, jako mi se sviđalo to što je tadašnji upravnik Željko Stjepanović stajao za šankom, niste mogli da ga promašite i svakom je nakon odigrane predstave govorio nešto, od primjedbi preko sugestija do pohvala. Predstava nije završena spuštanjem zavjese i treba porazgovarati o tome šta se dešavalo na sceni i ima li neki novi put. Pozorište sada radi do 23 časa i prosto nije ni tehnički izvodljivo da ostajemo tu i da se družimo. Gotovo i sve predstave nam traju do 23 časa, a ako bi neka trajala duže morali bismo da izlazimo kroz prozor. Ovo nije kancelarijski posao, jer ga nosimo non-stop u glavi i zbog toga i vodimo potpuno drugačiji način života.
NN: Iz godine u godinu se smanjuju izdvajanja za kulturu. Kako biste Vi opisali trenutnu situaciju u ovoj oblasti?
IVANČEVIĆ: Na svu sreću, nemam pojma o tome. Ne bavim se finansijama, jer bih se vjerovatno jako nasikirala. Znam da smo moje kolege i ja vrlo predani onom što radimo i uspijevamo da održimo nivo kvalitetnih predstava. Još nismo počeli da kukamo i nismo gladni, što ne znači da sutra nećemo biti. Nek nam ne smanjuju platu, volim glumu, ali volim i da jedem.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.