BERLIN - Ni dan danas se ne zna mnogo o tvrdnjama da su nacisti spalili 5.000 djela takozvane "izopačene umjetnosti".
Istoričari umjetnosti, međutim, smatraju da je lažno spaljivanje malo vjerovatno. Do nekih saznanja se ipak došlo, piše Dojče vele.
"Nema milosti ni za jednu sliku", zapisao je ministar propagande Trećeg Rajha, Jozef Gebels u svoj dnevnik 13. januara 1938. godine. Bila je to rečenica sa katastrofalnim posljedicama.
Nešto više od godinu dana od tog trenutka, 20. marta 1939, nacisti su, kako se i danas tvrdi, spalili više od 5.000 djela tzv. "izopačene umjetnosti", u dvorištu Stare vatrogasne službe u Berlinu.
Ipak ni do danas nije razjašnjeno, da li se to spaljivanje zaista i dogodilo. Ne postoje zvanične fotografije događaja, koji se, za razliku od spaljivanja knjiga 1933, dogodio iza zatvorenih vrata. Čak ni Gebelsov dnevnik nije otkrio tragove o tom sramotnom danu.
Ali istoričarka umjetnosti Meike Hofman sa Slobodnog univerziteta u Berlinu ima drugačije mišljenje.
"Vjerujemo da se spaljivanje dogodilo. Nacisti jesu bili velike birokrate, ali nisu mogli prikriti dogovoreno uništavanje 5.000 djela", rekla je Hofmanova za Dojče vele.
Osim toga, tragova kolekcije za koju se vjeruje da je spaljena, dodaje, nema ni u jednoj službenoj arhivi, ni u jednoj zbirci. Svekupno, nacisti su zapljenili gotovo 20.000 djela savremene umjetnosti.
Juna 1937, Gebels Adolfu Cigleru, predsjedniku Ureda za likovne umjetnosti, naređuje da sve njemačke muzeje očisti od "izopačene umjetnosti". Hofman navodi kako je naredba obuhvatila i djela njemačkih umjetnika nastala nakon 1910. "Nepodobnim se smatralo sve što se nazivalo modernom umjetnošću", dodaje ova istoričarka umjetnosti.
Cigler je osnovao sekretarijat, koji je bio nadležan za akcije zaplenjivanja više stotina dijela od kojih je onda sačinja izložba "Izopačena umjetnost".
"Oko nas vidite ove izraze ludila, drskosti, bezvrijednosti i izopačenosti. Svi smo šokirani i užasnuti tim prizorom" - tim riječima je 19. jula 1937. Cigler otvorio izložbu u galeriji u minhenskom Hofgartenu. Izložba je bila prava senzacija: više od 2 miliona ljudi pohrlilo je da vidi oko čega je nastala tolika fama. Izložba pod nazivom "Izopačena muzika" organizovana je godinu dana kasnije.
Formulacijom "izopačena umjetnost", nacistička propaganda je nazivala djela koja nisu bila u skladu sa nacionalsocijalističkim estetskim kriterijumima. To se prije svega odnosilo na djela njemačkih ekspresionista: slike Emila Noldea i Kete Kolvic, skulpture Ernsta Barlaha. Ali, na meti su našli i strani umjetnici poput Kandinskog, Šagala i Pikasa.
Neočekivani uspjeh izložbe podstakao je drugi talas zapljena. Cigleru je naređeno da se domogne preostalih djela tog perioda. Tada je iz njemačkih muzeja uklonjeno oko 19.500 eksponata.
"Protesta gotovo i da nije bilo", kaže istoričarka umjetnosti Anja Tideman sa Univerziteta u Hamburgu, koja je proučavala nacističkog trgovca umjetninama Karla Buholca: "Ljudi su se jednostavno previše bojali".
Većina slika smještena je u skladište Viktoria u berlinskoj luci i u silos za žitarice u ulici Kepenick ."Djela za koja se smatralo da imaju međunarodnu vrijednost smještena su u dvorac Nidershenhauzen, gdje su mogli da ih razgledaju potencijalni kupci", kaže Hofman.
Ministarstvo propagande odabralo je četiri trgovca umjetninama, čiji je zadatak bio da osiguraju stranu valutu za nacistički režim. Bili su to Bernhard Bemer, Karl Buholc, Ferdinand Meler i Hildebrand Gurlit, otac Korneliusa Gurlita. "Oni su u ratni fond donijeli relativno mali iznos˝, kaže Hofman i dodaje kako je neko jednom prilikom izračunao da se za taj novac mogao kupiti jedan tenk.
Ali prodaja ovih djela kolekcionarima iz inostranstva, imala je zanimljivu popratnu dimenziju: jedan od četiri trgovca, Karl Buholc, prodao je gotovo 650 umjetnina svom poslovnom partneru Kurtu Valentinu, Jevrejinu koji je emigrirao u Njurjok.
"Tako su jevrejski imigranti u Sjevernoj Americi uspjeli da etabliraju njemačku modernu", priča Tideman. Hitler zasigurno nije imao namjeru da ovaj umetnički pravac promoviše u novu atrakciju muzeja i umjetničkih salona na drugom kraju svijeta, navodi DV.
Djela koja nisu bila "reciklirana" na ovaj način, ministar propagande Gebels otpisao je i odobrio njihovo uništavanje. Rolf Heč, šef odjeljenja za likovnu umjetnost, dokumentovao je sve primjere "izopačene umjetnosti" i sastavio preglednu, birokratsku listu svih djela.
"Međutim, lista je samo delimično sačuvana i tek je donekle ažurirana", tvrdi Meike Hofmann.
Jedan originalni dokument je ipak sačuvan - tzv. "Lista Harija Fišera", koja je sasvim slučajno došla u ruke istoričara Andreasa Hinekea 1997. u Londonu. Lista potiče iz zaostavštine trgovca umjetninama Fišera. Objavljena je početkom ove godine i postala veliko otkriće.
"Ova lista je jedinstvena za sve koji proučavaju tzv. izopačenu umjetnost, kaže Tideman jer ukazuje na razmjere u kojima su navedena djela uklanjana iz njemačkih muzeja.
"U međuvremenu smo uspjeli relativno kvalitetno da rekonstruišemo listu zaplenjenih umjetnina", dodaje Hofmann.
Zajedno sa svojim timom ona je stvorila najopsežniji arhiv do sada sa više od 21.000 primjeraka "izopačene umjetnosti". Ali s vremena na vrijeme i tu ima iznenađenja: "U nacističkim katalozima sva dela koja su trebalo da budu uništena, bila označena znakom 'x'. Međutim, ipak smo uspjeli da lociramo neka od njih."
Trgovci umjetninama kao što je Hildebrand Gurlit, možda su neka od tih djela uspeli da "spasu" od uništenja tako što su ih kupili ili sakrili u skladištu. Godine 2012. poreski inspektori su od Korneliusa Gurlita, Hildebrandovog sina, zapljenili oko 1.280 umjetničkih djela. Čak 380 spada u grupu "izopačene umjetnosti".
"Ne očekujem da ćemo još jednom pronaći kolekciju ovih dimenzija - barem ne u smislu 'izopačene umjetnosti'", navodi Meike Hofman.
˝Ali nismo izgubili nadu u pronalazak drugih djela označenih oznakom 'x'.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.