Kako ste rekli? Dejtonski mirovni sporazum? Nikad čuo. O čemu se tačno radi, klasični je odgovor prosječnog stanovnika u Dejtonu kada ga pitate da li zna nešto o sporazumu koji je donio mir u Bosni i Hercegovini.
Ako idete dalje i objasnite da se radi o razgovorima u dejtonskoj Vojnoj bazi "Rajt Paterson" kojima je završen rat u BiH, poneko će se možda i sjetiti o čemu se radi. Ali malo ko će znati nešto više od toga.
Kada stanovnicima u Dejtonu kažete da je Dejtonski sporazum i danas, skoro 20 godina nakon potpisivanja, svakodnevna tema u BiH i da na neki način i dalje presudno utiče na živote građana BiH, oni će se uglavnom začuditi da je Dejton "tako važno mjesto za bilo koga u svijetu".
Zanimljivo je da sami stanovnici Dejtona nemaju baš visoko mišljenje o svom gradu.
"Nemate ovdje šta puno vidjeti. Većina ljudi se iselila iz grada i žive u okolnim mjestima. Znate, Dejton je postao pomalo dosadno mjesto", rekao nam je taksista kada smo ga pitali šta misli o svom gradu.
Odgovori koje smo dobili od više stanovnika Dejtona i starije i mlađe dobi o "poznavanju" Dejtonskog sporazuma pomalo iznenađuju, uzevši u obzir koliko ih je Ričard Holbruk, "otac Dejtonskog sporazuma", hvalio za podršku koju su dali tokom razgovora.
"Građani Dejtona su nam dali mnogo snage. Za razliku od Njujorka, Ženeve ili Vašingtona, koji jedva da bi primijetili da se dešava mirovna konferencija, stanovnici Dejtona su bili tako ponosni što su dio istorije (...) Kada bismo se pojavili u restoranu ili šoping centru, ljudi su nam slali ovacije i poručivali da se mole za nas", napisao je Holbruk u memoarima.
Jedna starija žena nam je objasnila da je za stanovnike Dejtona vojna baza najvažnija stvar, s obzirom na to da je najveći ekonomski centar u kojem radi mnogo ljudi.
"Ako ljudi nešto i znaju o Dejtonskom sporazumu, onda je to zbog baze. Baza ima najveći istraživački centar koji hrani mnogo porodica ovdje, tako da kad god čuju nešto u vezi sa bazom, ljudi načule uši", priča ona.
MUZEJ POSVEĆEN MIRU: Ipak, ima ljudi u Dejtonu kojima Dejtonski sporazum i mirovni proces i te kako mnogo znači. Jedan od njih je Džeri Daglas Leget, izvršni direktor Dejtonskog muzeja mira. On s ponosom ističe da je ovaj muzej tek jedan od nekoliko u cijelim SAD koji je posvećen miru. Još je više ponosan na činjenicu da je ovaj muzej direktno inspirisan Dejtonskim mirovnim procesom u bazi Rajt Paterson.
Čim smo mu rekli da smo iz Bosne i Hercegovine, odmah se sjetio važnih detalja.
"Vi ste iz BiH? Vaša zemlja ima značajno mjesto u istoriji našeg grada", rekao nam je on uz osmijeh.
Jedno od prvih pitanja koje smo željeli da mu postavimo je o činjenici da malo ljudi u Dejtonu zna za sporazum koji je BiH donio mir.
"Svjesni smo da mnogo ljudi ovdje malo zna o ovom istorijskom događaju. Jedan od ciljeva našeg muzeja je da sačuvamo sjećanje i da ljudima u našem gradu ukažemo na činjenicu da je rat u BiH završen pregovorima koji su vođeni ovdje", rekao nam je Leget.
S ponosom nam pokazuje sekciju Muzeja posvećenu Dejtonskom mirovnom sporazumu. O samim činjenicama vezanim za pregovore zna mnogo.
Na zidu nam ponosno pokazuje fotografije i imenuje učesnike konferencije, ističući čak i neke nama nepoznate detalje.
JUŽNOSLOVENSKI KLUB: Karl Dauning, bivši američki marinac koji je rođen u Dejtonu, još je jedan Amerikanac koji ima posebnu vezu sa Dejtonskim sporazumom, ali i sa bivšom Jugoslavijom.
On je član Južnoslovenskog kluba Dejton, koji okuplja narode bivše Jugoslavije i kao misiju ima predstavljanje bogate kulturno-umjetničke tradicije južnoslovenskih naroda. Klub je postojao mnogo prije rata.
"Kada se Jugoslavija raspala, mi smo odlučili da nastavimo. Mislim da smo jedini klub u SAD koji i dalje okuplja sve ljude iz bivše Jugoslavije na jednom mjestu", rekao je on.
Razlog zašto se rođeni Amerikanac našao u Jugoslovenskom klubu vrlo je jednostavan i romantičan: ljubav. Karlova priča i istorija kluba su toliko zanimljivi da bi zaslužili i posebnu reportažu, ali ovdje imamo mjesta da ovu nevjerovatnu priču ispričamo samo u kratkim crtama: kada se Karl krajem osamdesetih vratio iz vojne službe, prijatelj mu je ponudio da postane član tadašnjeg Jugoslovenskog kluba i tu je naučio plesove iz bivše Jugoslavije. U ovom klubu je sreo Ljubicu, koja je uskoro postala njegova supruga. Karl je danas postao veliki ljubitelj i poznavalac srpske, hrvatske i bh. tradicije. Osim plesova, Karl je "ekspert" i u pripremanju ćevapa, srpske šljivovice, teletine ispod sača i brojnih drugih "specijaliteta" sa našeg podneblja, a o tome ima i poseban kanal na YouTubeu. U šali nam kaže da je najveća posjećenost upravo iz Srbije.
"Srbijance najviše zanima moj video o pripremi teletine ispod sača. Nekako mi je zanimljivo da o tome uče od Amerikanca", priča nam on uz osmijeh.
Kada su početkom novembra 1995. godine u Dejtonu počeli mirovni pregovori, neko se sjetio Južnoslovenskog kluba.
"Nekoliko puta su nas zamolili da nastupamo za delegacije, jer smo u našem klubu imali članove iz svih naroda zastupljenih u konfliktu. Međutim, svaki put je naš nastup bio otkazan bukvalno u zadnjem minutu", priča Karl.
Klub je ipak mnogo puta bio angažovan u vezi sa održavanjem godišnjica potpisivanja Dejtonskog sporazuma kasnijih godina. Naredne godine, povodom 20. godišnjice Dejtona, oni su aktivni organizatori, a očekuje se da će, pored visokih zvanica iz bivše Jugoslavije, događaju prisustvovati i najviši američki zvaničnici, uključujući i Bila Klintona.
"Iako mi kao klub nismo direktno učestvovali u pregovorima, pratili smo šta se dešava. Mislim da je naš najveći doprinos činjenica da smo bili i ostali jugoslovenski klub i da nismo dozvolili da nas ratovi podijele. Ta činjenica je bila zanimljiva mnogim medijima koji su dolazili da razgovaraju s nama", priča Karl.
HOTEL "HOPE": Naša posjeta Dejtonu bila bi nepotpuna da nismo posjetili i samo mjesto gdje su zaraćene strane mukotrpno pregovarale i na kraju uspjele dogovoriti mir. Hotel "Hope" ili u bukvalnom prevodu nada, koji se nalazi u sklopu Vazduhoplovne baze "Rajt Paterson", istorijsko je mjesto iz kojeg potiču one već čuvene fotografije Slobodana Miloševića, Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića na završnoj konferenciji na kojoj je saopšteno da je postignut mir. Iako ima simbolično ime, naziv hotela ne znači nada, već je hotel dobio ime po Bobu Hopu, američkom glumcu i komičaru, kojem je američki Kongres dodijelio titulu počasni veteran američke vojske. Uprkos tome, brojnim novinarima koji su tada pratili dejtonsku konferenciju, nije promakla simbolika u nazivu.
U hotelu "Hope" danas malo toga podsjeća da je to mjesto na kojem su održani pregovori. Tek nekoliko fotografija s motivima tokom pregovora u holu hotela govori nešto o tome šta se na ovom mjestu dešavalo u novembru 1995. godine. Naziv konferencijskog centra "Ričard Holbruk" takođe podsjeća na pregovore.
Ni radnici u hotelu ne znaju gotovo ništa o samom događaju. Jedan od njih nas je uputio u veliku svečanu salu desno od recepcije, rekavši da je to mjesto na kojem su vođeni pregovori. Imali smo sreće da smo tu zatekli Šona Rendiša, jednog od nekoliko radnika koji su svjedoci pregovora.
Šon je i tada, kao i danas, radio na namještanju sale za različite konferencije koje se održavaju u hotelu. U oktobru 1995, u hotel su došli ljudi iz Pentagona i rekli Upravi da hitno mora pripremiti konferencijsku salu za mirovne pregovore.
"Čim smo to saznali, izbacili smo sve goste iz hotela i pripremili sve što je od nas bilo traženo", prisjeća se on.
DETALJI KONFERENCIJE: Kaže da je tokom cijele konferencije bilo puno tajanstvenosti, napetosti i nervoze.
"Bilo je dosta mapa. Različitih mapa. Nikad nisam vidio toliko mapa. Nema šanse da se sjetim koliko. Stalno su ih unosili i iznosili. Bilo je i galame i ljutnje. Bilo je i psovki, svega, pogotovo što su se više približavali krajnjem roku do kada je moralo biti postignuto rješenje. Nekoliko puta su htjeli da idu kući. Holbruk i ostali organizatori bukvalno su ih molili i sve s koferima vraćali u hotel da ostanu još malo", priča on.
Rekao je da su delegacije spavale i živjele odvojeno, u drugom dijelu baze. U određeno vrijeme dovodili bi ih u hotel da bi nastavili razgovore. Nekad bi, kaže, dolazili u šest ujutro, a nekad ne bi odlazili na spavanje do tri ili četiri ujutro. Šon i njegove kolege su bukvalno morali dežurati 24 sata, a nekad bi tek deset minuta pred početak razgovora saznali kakvu konfiguraciju stolova moraju pripremiti.
"Bilo je teško, ali nismo se žalili. Osjećali smo da smo dio istorije, nečeg važnog i da doprinosimo da u BiH prestane rat. Nismo puno pričali sa vašim političarima. Sve je otprilike bilo: 'Dobar dan, kako ste', poneki osmijeh i slično. Bili su ljubazni prema nama, toga se dobro sjećam. Imenom, sjećam se Miloševića. Ostale bih prepoznao da ih vidim na slici, ali zaboravio sam njihova imena", ističe on.
U sklopu hotela nalazi se još jedno legendarno mjesto - bar "Packy's", koji se nalazi preko puta konferencijske sale. Tu su delegacije jele, a znalo se, kako se prisjeća Šon, nekada i popiti koju više.
"Neki kažu da je ovdje uz čašicu ispregovarano barem pola sporazuma. Ja ne znam, ali sjećam se da je bilo prilično veselih trenutaka", kaže on uz osmijeh.
I Šona smo pitali za mišljenje zašto toliko malo toga u Dejtonu, pa čak i u samom hotelu, podsjeća na ovaj sporazum.
"Znam da su razgovarali da će od ovoga napraviti muzej, ali ne znam dokle se stiglo s tim. Trebalo bi sve možda bolje označiti. Možda bi trebalo unijeti i u edukaciju djece u školama umjesto nekih drugih stvari. Šteta je što se tako malo zna. Jer do trenutka dok su to potpisali na ovom mjestu, ljudi su umirali. Nakon potpisa, umiranje je prestalo. To je velika stvar", kaže on.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
