Portugalci su narod za koji se može reći da su zadovoljni svojim nezadovoljstvom, i koliko god to čudno bilo, za njih je to prosvjetljujuće i oni uživaju u tome.
Mnogim narodima širom svijeta je veoma bitno da su srećni, ili bar da se pretvaraju da su srećni, bez obzira na cijenu.
Ipak, u Portugalu je sve drugačije. Tamo vam niko neće reći: "Imajte dobar dan". Zapravo, njima i nije toliko bitno da imaju lijep dan. Na jedno od najraširenijih pitanja poput "Kako ste?", čak i najoptimističniji Portugalac će vam odgovoriti: "Tako, tako…"
Portugalsku takozvanu kulturu melanholije teško je ne primijetiti. Ljudi imaju prilično tužne izraze lica, pa čak i statue, koje se nalaze na centralnim gradskim trgovima imaju takav izraz lica.
Portugal je, inače, 93. zemlja na ranglisti najsrećnijih zemalja na svijetu. Ipak, nemojte žaliti Portugalce. Naime, oni su veoma zadovoljni svojim nezadovoljstvom, i oni zapravo mogu druge naučiti o skrivenoj ljepoti tuge.
U Portugalu se sve vrti oko "radosne tuge" i jedinstvenog osjećaja koji je sažet u jednu riječ saudade. Teško da bilo koji svjetski jezik ima ekvivalent za ovu riječ, a na mnoge jezike je neprevodiva.
Ipak, kada bi trebalo da se objasni ova riječ, onda je to čežnja, bol za osobom, mjestom ili iskustvom koje je nekad davno donijelo radost. Iako mnoge to podsjeća na nostalgiju, ono što je razlikuje od nostalgije jeste da mnogi mogu osjetiti saudade i za nečim što se nije desilo, a možda se nikada neće ni desiti.
U fokusu ove čežnje jeste osjećaj odsutnosti ili gubitka. Saudade je, kako ju je Obri Bel definisao nekada davno, "nejasna, maglovita i konstantna želja za nečim… što nije prisutno u životu onih kojih čeznu".
Kada je riječ o saudadeu, onda je možete osjetiti za bilo čime. Kako kaže Hoze Prata, lisabonski izdavač, "Saudade možete osjetiti i kada vam se jede piletina, ali, naravno, mora to biti neka vrhunska piletina".
"Ono što saudade čini tolerantnim, pa čak i prijatnim osjećajem, jeste što ga možete podijeliti sa drugima. Primjera radi, ako nekog pozovete sa svoj sto, to znači da s njim želite da podijelite i svoju saudade", kaže Prata.
Zapravo, saudade je čak toliko sveprisutan u Portugalu da su nedavno pokrenuli i liniju čokoladnih proizvoda pod nazivom "Saudade", a koji su naravno gorkoslatkog okusa.
Marijana Miranda, klinički psiholog, je možda i savršena osoba koja bi mogla objasniti tu radosnu tugu ili tužnu radost.
"Tuga je veoma bitan dio života i ne shvatam zašto ljudi bježe od tuge. Bitno je osjetiti svako moguće osjećanje. Zašto bi umjetnik obojio sliku samo jednom bojom? Izbjegavanjem tuge, po svaku cijenu, mi zapravo umanjujemo i slabimo našu ličnost, jer zapravo postoji određena ljepota u svoj toj tuzi", kaže ona.
Mnogi Portugalci objašnjavaju da imaju svoje srećne dane, ali i one tužne i prihvataju ih jednako.
Policijski inspektor Romeu kaže da je najgora stvar pokušati oraspoložiti čovjeka kada je tužan.
"Vi ste tužni i želite da budete tužni. Ako ste u kancelariji, kolege nastoje da vas oraspolože. Ali, ja im uvijek kažem: 'Nemojte, danas mi je dan prijatne tuge'", kaže Romeu.
Nekoliko istraživanja je urađeno na ovu temu prijatne tuge. Prema jednoj studiji, objavljenoj 2008. godine, tuga, zapravo, poboljšava memoriju. Naime, tokom oblačnih, kišovitih ružnih dana, ljudi se prisjećaju detalja iz života daleko jasnije i bolje nego što je to slučaj tokom sunčanih dana.
Takođe, jedna druga studija sugeriše da tuga na neki način pospješuje rasuđivanje, tj. da ljudi koji nisu histerično srećni po svaku cijenu daleko pravilnije mogu donijeti odluku ili rasuđivati.
Čak i tužna muzika ima svoje benefite. Naime, prema istraživanju Univerziteta u Berlinu došlo se do zaključka da "tužna muzika" može da izazove "neka krajnje korisna osjećanja".
Tužna muzika omogućava ljudima da "regulišu" svoja negativna osjećanja, a može i da "raspali" maštu i može da izazove "širok spektar kompleksnih i djelimično pozitivnih osjećaja".
Ipak, niko nije u stanju da stvori tako tužnu muziku poput Portugalaca. Fado je pravac za koji kažu da predstavlja melanholiju umjesto melodije. Fado u bukvalnom prevodu znači "sudbina, usud", i tu zapravo i leži sva ta tužna ljepota. Većina pjesama uglavnom poručuje da moramo da prihvatimo našu sudbinu, koliko god ona bila okrutna, posebno ako je okrutna.
Ovaj neobični žanr potiče iz radničkih kvartova Lisabona i nastao je prije dva vijeka. Prvi fado pjevači bile su prostitutke i žene ribara, koje su čeznule za svojim muževima, koji se možda i neće vratiti sa otvorenog mora.
Danas, fado je muzika portugalskog života. Riječ je o muzici koju možete čuti, ali je definitivno možete i osjetiti.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.