Grad na sjeveru Italije oduševljava istorijom, mediteranskom arhitekturom, panoramom od koje zastaje dah, predusretljivim ljudima, kafom...
Ali jednako fascinira i kontrastima koji čine njegovu magiju i duh - na malim terasama punim cvijeća i danas ćete vidjeti veš koji se suši, ulicama se u nestrpljivoj saobraćajnoj gužvi smjenjuju smartovi i vespe, te simpatični mini-automobili na tri točka, a stanovništvo isijava životnu energiju.
Onog trenutka kada stignete u Trst, uvjerićete se da sve šarmantne karakteristike svojstvene Italijanima - glasno, melodično pričanje, izražena gestikulacija, emocije ili brza vožnja - pripadaju i Tršćanima .
TRG UJEDINJENJA ITALIJE: S obzirom na to da je Trst smješten u istoimenom, Tršćanskom zalivu, tokom razgledanja grada uglavnom se krećete oko njega.
Ako krenete obalom prema središtu grada, duh Trsta možda se najbolje vidi kod putničkog dijela Luke Trst, najveće teretne luke na Jadranu. Upravo to je jedna od posebnosti grada - putnički terminal nalazi se tačno nasuprot glavnom gradskom trgu - Trgu ujedinjenja Italije.
Na centru samog trga je fontana skulptora Macolenija izrađena u baroknom stilu koja priča o "stranama svijeta", tačnije o do tada poznata četiri kontinenta. Ovo je centar Trsta, turisti uglavnom dođu tu, pa dalje prošetaju do doka na rivi, odakle se pruža divan pogled na pučinu, a i na brda iznad grada.
Ukoliko vam ne prija gužva na najvažnijem i najvećem trgu u Trstu, prošetajte do trga Ponte Roso.
Ponte Roso se potpuno promijenio u odnosu na vrijeme kada se u Trst dolazilo u šoping. Nema više radnji sa mnogobrojnim, jeftinim proizvodima. Duž kanala su uglavnom skupe radnje sa garderobom poznatih marki, a sve jeftinije je izmješteno u velike tržne centre na periferiji Trsta.
Malo je onih na našim prostorima koji ne znaju i koji nisu zapjevali poznate stihove grupe "Zabranjeno pušenje": "Bilo je to dobro vrijeme, sve na kredit, sve za raju, jarane, u auto naspi čorbe, pa u Trst po farmerke". Mlađe generacije pamte iz priča očeva i majki kako se u vrijeme stare Jugoslavije nigdje nije pazarilo kao u Trstu. Ali, danas nije tako.
PREDAH UZ NAJBOLJU KAFU: Ponte Roso je smješten duž Velikog kanala i prepun je kafanica. Tu lokalno stanovništvo pije illy, kako sami ističu, najbolju kafu na svijetu. Najviše prija ona sa pjenom od mlijeka, ali je ponuda takva i tolika da je grijeh bilo šta izdvajati - ristretto, corto, normale, lungo, macciato.
U spletu što manjih, što većih ulica i trgova pronađite mjesto za predah uz italijanski espreso koji možete popiti po cijeni od jednog, pa i do četiri evra (u samom centru), ukusan, kako ga Tršćani nazivaju, jednostavan sendvič, sa posebnom vrstom šunke i mirođijama, koje su tajna, koštaće vas pet evra, a za koka-kolu treba da izdvojite tri evra. Nakon predaha nastavite razgledanje Velikog kanala koji, iako ni izbliza toliko velik i poznat kako Veliki kanal u Veneciji, predstavlja najšarmantniji dio grada, kojeg presijecaju mostovi.
PISCI I STATUE: I baš tu, na jednom od mostova, ugledaćete Džejmsa Džojsa. Statua ovom piscu je podignuta prije koju godinu, iako je jedan od pisaca koji je obilježio 20. vijek u Trstu proveo desetak godina. Naime, Džojs je sa suprugom Norom napustio Irsku 1902. godine i vratiće se svom gradu samo još dva puta, nakratko. Kasnije, odvojen od Nore, žene koju je opsesivno volio, on piše pisma, dugo skrivana od javnosti. Piše: "La nostra, bella Trieste (naš lijepi Trst), često sam to izgovarao ljutito, a sada osjećam da je to istina. Moja je duša u Trstu". I baš ta rečenica "...la mia anima e a Trieste..." odnosno "moja je duša u Trstu", napisana je na spomeniku.
U Trstu su boravili brojni strani pisci, među najpoznatijima su već pomenuti Džojs, te Rajner Marija Rilke, a među domicilnim piscima ističu se Umberto Saba, te Italo Svevo, koji kao i Džojs na koloritnim ulicama Trsta imaju svoje statue. Kada pričamo o statuama, jedna posebno provlači pažnju turista, a na njoj su prikazane dvije mlade žene, koje sjede leđa uz leđa, šijući nevidljivu tkaninu. Čekaju muževe ili ljubavnike da se vrate sa mora, što su žene iz Trsta radile kroz vijekove - čekale svoje voljene.
Poznata je i činjenica da su u ovom gradu, pored stranih, boravili i radili pisci sa našeg govornog područja Dositej Obradović, Vuk Karadžić, Petar Petrović Njegoš, Aleksa Šantić, te Ivo Andrić.
CRKVA SVETOG SPIRIDONA: Šarmantni gradić na samoj obali Jadranskog mora sačuvao je staro gradsko jezgro iz 18. i 19. veka. Ono je po svom "sjevernjačkom" izgledu i pravilnoj uličnoj mreži potpuno drugačije od drugih jezgara italijanskih gradova, jer je uticaj habzburške arhitekture bio veliki. Tako Trst više podsjeća na Beč nego na obližnje Veneciju ili Veronu.
U gradu ćete primijetiti veliki broj trgova, te crkava, palata, spomenika. Jedna od poznatijih građevina koja će vas svojom impozantnošću ostaviti bez daha je pravoslavna crkva svetog Spiridona. Crkva, koja se nalazi u istoimenoj ulici Via San Spiridone, na već pomenutom trgu Ponto Roso, predstavlja raskošnu građevinu visoku 40 metara, u kojoj je centralnu kupolu sa Hristom Pantokratorom oslikao milanski slikar Đuzepe Berini.
Brojni narodi koji ovdje žive podizali su raskošne građevine, među kojima se zdanje ove crkve ističe ljepotom, dekoracijom i raskošnim položajem spram Tršćanskog kanala, kojim more ulazi u grad.
Boje, mirisi, autentične zgrade, trgovi, pješačka zona, izlozi, poslastičarnice, male prodavnice suvenira, restorani - sve je tu.
Spoj ležernosti, spontanosti, te šarenila oku ugodnih boja ono je što karakteriše grad na sjeveru Italije, Trst, u kojem se susreću sunce i more, istorija i budućnost, okusi i mirisi, turisti i domaćini.
Dvorac Miramare
Habzburški nadvojvoda Ferdinand Maksimilijan naredio je gradnju dvorca Miramare, u koji se 1860. godine uselio sa suprugom Šarlotom od Belgije.
Maksimilijan je nekoliko godina kasnije postao meksički car, te su supruga i on napustili dvorac. Ali, politička previranja dovela su do svrgavanja Maksimilijana s vlasti, nakon čega je pogubljen. Supruga Šarlota već se ranije zaputila u Evropu po pomoć od evropskih moćnika, ali nije je dobila. Ali, dobila je nervni slom, pa je nekoliko mjeseci provela u Miramareu, a onda odlazi u Belgiju, te se u Trst nikada nije vratila.
Nakon tragične sudbine graditelja Miramarea, dvorski kompleks se koristio za boravke habzburgovaca. Tokom Prvog svjetskog rata dvorac dijeli istoriju grada kojem pripada, pa 1918. godine pada pod italijansku vlast, a 1931. preuzima ga vojvoda Amedeo iz plemićke italijanske porodice Savoj.
Miramare je danas jedan od najprepoznatljivijih tršćanskih motiva.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
