Bili smo negdje blizu Barstoua, na ivici pustinje, kada su droge počele da djeluju. Sjećam se da sam rekao nešto kao: "Malo mi se vrti u glavi; možda bi ti trebalo da voziš..."
I odjednom se iznad nas začuo strašan huk, nebo je bilo prepuno ogromnih slijepih miševa koji su skičali i nasrtali na auto koji je jurio oko 150 km/h ka Las Vegasu - početak je kultne knjige "Strah i paranoja u Las Vegasu" Hantera Tompsona, koji ću posuditi za početak svoje reportaže o Nacionalnom parku "Una" Ako već slutite da mi je tamo bilo kao likovima iz pomenute knjige, grdno se varate. Ovaj početak samo je mali eksperiment kako priča djeluje na vas, jer nije bilo ni droge, ni straha, ni paranoje, niti Las Vegasa. Na nas i na ljude oko nas, narod iz kojeg potičemo, djelovale su i vijekovima djeluju samo priče.
Ljude sage opijaju
Bili smo, četvorica drugara i ja, zapravo na putu koji se nekada zvao put AVNOJ-a, u opštini Ribnik, kada smo odlučili da napravimo pauzu u vožnji. Sjeli smo u lokalnu kafanu, u toku su još jutarnji časovi, jer smo rano krenuli iz Banjaluke. Namjera nam je da posjetimo Martinbrod, Štrbački buk i Bihać, uživamo na rijeci Uni, te se vratimo nazad, preko Prijedora. Krenuli smo preko Manjače. Suviše toponima, vratimo se kafani. Sjedimo u dobrom raspoloženju i pričamo polumitsku priču kako je jedan naš drugar prije desetak godina pijan prošao kroz kiosk.
"Kiosk je imao dvoja vrata, on je provalio jedna, prošao kroz trafiku i izašao na druga vrata. Bio je sav krvav."
"Je l' ništa nije ukrao iz trafike?"
"Nije, ma to mu se nije dalo ići okolo", kreće se kafansko-lovačka "šuplja", kada jedan od drugara primjećuje da za stolom kraj našeg otprilike šezdesetogodišnji čiča krajnje nepristojno bulji u nas i zanesen pričom okreće glavu prema onom ko ima riječ. Utom inspiracija dobija novu dimenziju, pripovijeda se još glasnije - specijalno za zainteresovanog "susjeda".
"Ma, znaš li ti da je on na moje oči kašikom pojeo kilu brašna."
"E, kada je to bilo?"
"Nakon što je sebi odsjekao prst zbog opklade", ovakve budalaštine išle bi u nedogled, a čiča bi do podne sve upijao i vjerovao da ne krenusmo dalje. On mora da vjeruje i velikom bratu, raznim rialitijima i vijestima, zaključili smo - priče, kafanske možda i najmanje, opijaju.
Jedan čovjek bratija
U podnevnim časovima već smo bili u Martinbrodu i manastiru Rmanj. Priča u vezi sa ovim manastirom datira iz 15. vijeka i odnosi se na ktitorku Katarinu Branković, kćerku Đurđa Brankovića. Iz razloga jer je više puta spaljivan, kao i sve kod nas, njegov naziv pripada narodnoj legendi. Najviše pristalica ima teorija da je manastir dobio ime prema Katarininom rano preminulom sinu Hermanu, koje je u narodu ostalo da se izgovara kao Rmanj.
U svrhu rješavanja mnogih nedoumica, manastir uskoro treba da posjete arheolozi. Arhimandrit Serafim, kojeg smo tamo sreli, baš im se i ne raduje. On se društva koje ga je obišlo sjetio. Naime jednog od nas, ne mene, pošto sam na tom krštenju kumovao, Serafim je krstio prije četiri godine. Na naše pitanje koliko danas manastirska bratija broji ljudi odgovorio je: "Puno - broji mene." Ovo svešteno lice je ona smirena i duhovna faca koja ulijeva povjerenje, normalan čovjek sa kojim možete normalno da popričate.
Nakon toga otišli smo do slapova u blizini manastira i kada smo se vratili, guma od auta bila je izduvana. Arhimandrit nam je posudio "sedamnaestku" - ključ koji nismo imali u autu da zamijenimo točak, i hvala mu na tome.
Uvijek premalo očiju
Iako je Una nacionalnim parkom proglašena 2008, prije četiri godine, kada smo posljednji put posjetili mjesto gdje se Unac ulijava u rijeku Unu, nije bilo ni blizu toliko sređeno, manjkalo je drvenih ograda, klupa za odmor i onoga što bi turizam na lokaciji takvog kalibra zahtijevao. Dabome i ulaz je bio besplatan, a danas je dvije KM, dodajem, sa razlogom. Iako je vodostaj rijeke u avgustu najniži, ljepota slapova ista je onakva kakvu je Skender Kulenović opisao u eseju "Unski smaragdi". Kada je iz rodnog Bosanskog Petrovca krenuo na "nezamislivu stranu svijeta koja se zvala Bihać", o svom prvom susretu sa Unom u djetinjstvu ovaj velikan književnosti rekao je: "Malo mi očiju da gledam, malo mi pluća da dišem."
Dvadeset šest kilometara od Martinbroda prema Kulen Vakufu nalazi se Štrbački buk, niz slapova među kojima je najveći onaj od 24 metra. Tu ma koliko očiju i pluća čovjek donio - malo je. Ljudi iz nacionalnog parka prepoznali su potencijal ovoga mjesta, te iako još postoji sedam kilometara makadamskog puta do tamo, ulaz po osobi naplaćuju šest KM. Doduše, drvene staze koje omogućuju pristupačniji pogled na slapove zlata vrijede i za razliku od pruge sa druge strane rijeke, koja odavno nije u funkciji, potpuno se utapaju u prirodni ambijent.
Una, pogotovo na Štrbačkom buku, rijeka je koja ostavlja bez daha i teksta. Ipak, tu postoji tekstualni zapis kako je rijeka dobila ime. Kada je jedan izmoreni rimski vojnik kojeg više ništa nije moglo očarati prolazio pored ove veličanstvene rijeke, oduševljen je kleknuo i rekao: "Una", u prevodu - jedna, jedina, jedinstvena. Lokalno stanovništvo na ovu priču dodaje samo: "Pa, nisu valjda Rimljani budale bili."
Prije nego što smo svratli do Štrbačkog buka, razumije se, ožednili smo i ogladnili. Poslije one jutrošnje već nam je dosta bilo kafana i odlučili smo se na roštilj pored Une. U prolazu kroz selo u blizini Ostrovice, tvrđave za koju se opet veže nova legenda i priča (a priča je identična onoj iz "Zidanja Skadra" - živa žena zazidana u zidine, dojenče malo ostalo kući, pa se i dan-danas iz tog sela vidi bijela pruga kao trag na stijenama), svratili smo do prodavnice po meso i piće. Ljubazni domaćin prodao nam je šta smo htjeli i zbog razlike u našem i njegovom akcentu pitao nas je odakle smo.
"Iz Banjaluke", odgovori jedan prijatelj.
"Eh, pa nema veze!", vrati domaćin ko iz topa.
Ljubazni domaćini
Taj odgovor dugo mi je zvučao u glavi i zaključio sam da "nema veze" manje ima veze sa ratom koji je završio prije dvadeset godina i za vrijeme kojeg smo svi koji smo krenuli na put bili djeca, a da je više povezan s tim što ljubazni i čestiti domaćin vjerovatno misli da mi u Banjaluci prolazimo kroz kioske, jedemo brašno, sječemo sebi prste, vozimo 150 na sat dok nam slijepi miševi skiče iznad glave. Mnogi ljubazni domaćini iz okoline Banjaluke tako misle o ljudima iz Bihaća, a za to su krive priče, definitivno najmanje kafanske, a najviše one u udarnim terminima u 19.30. Bilo kako bilo, usluženi smo i dočekani lijepo, kao što smo i izgledali, roštilj smo zapalili i u relativno oblačnom danu skočili u vodu hladniju od Vrbasa, kakav je gornji tok Une, u koju ostajemo zaljubljeni.
Priča, pak, još nije gotova. Naveče autom "sišli" smo do Bihaća. Jedan od nas, to možda namjerno zaboravih da pomenem, rođen je u tom gradu. Pokazivao nam prstima "da nisam kao klinac otišao odavde, ovdje bih igrao fudbal, ovdje bih završio školu, ovdje bih pio, ovdje bih ovo, ovdje bih ono...".
"Hej, pa mi se u tom slučaju ne bi ni znali", odgovorio sam.
Dan je ostao poprilično ispunjen, u jednoj bišćanskoj kafani (noć je pa se po drugi put za taj dan već može u kafanu), čaše su bile do pola pune, a ne do pola prazne, i bilo je već vrijeme za povratak u Banjaluku. Prešli smo 400 kilometara pričajući i slušajući razne priče, a Una kao i svaka rijeka, samo ljepša i jedinstvenija od ostalih, što bi rekao Branko Miljković, "i dalje protiče i ne govori ništa."
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
