Profesor Đorđo je prije nekoliko godina prikazao publici i promovisao moju knjigu "Eros i šesto čulo" u gradu Torinu, u kojem je on živio sa familijom.
"Circolo della stampa Torino" je stara institucija i isto kao u Milanu ima sjedište u centru u palati iz 17. vijeka.
Nakon predavanja njegova žena Ema pozvala je jednu grupicu ljudi u njihov stan na večeru. Tema je, naravno, ostala Eros, Ljubav i Duša i sve oko toga. Tog dana nisam zapazila puno od odnosa između Đorđa i Eme, sve se nekako vrtjelo oko moje ose. Primijetila sam samo da su složni, ona je hvalila njegov rad, on njenu kuhinju i odgoj njihove djece. Kasnije, imala sam vremena da ih upoznam bolje i da vidim kako su uspjeli u toj teškoj magiji: da ostvare svako sebe i da budu super par. Naravno, u tom alhemijskom procesu, gdje samo ujedinjeno, on i ona, mogu da pretvore kamen u zlato, postoje tajne formule koje niko zasebno ne može da dokuči, ali ono što je bilo vidljivo pred drugima to sam zapamtila.
Đorđo i Ema došli su, kao i mnogi drugi mladi parovi sa juga Italije, u hladni Torino. On je bio mladi doktor, a Ema je završila samo gimnaziju. "Južnjacima" nije bilo lako ući u društvo elite. To je zatvoren krug. Tu se djeca druže ostajući, iz generacije u generaciju, u privatnim školama i klubovima gdje su se i njihovi roditelji zabavljali. Ali Đorđo i Ema su tkali istovremenu i osnovu i mustru. Trebalo je dobiti ugled u poslu, u bolnici gdje je počeo rad kao mladi doktor. Učio je i radio, pa su i pacijenti bili sve bolji. On je klasičnoj, internoj medicini dodavao i procjenjivao specijalne nutricionističke programe za svaku bolest, za svaki organizam. To je dovodilo do izlječenja nekad teških oboljenja. I dok se društveni krug širio, Ema je pozivala na svoje fantastično pripremljene večere kolege i direktore odjela, bolnice i ugledne pacijente. U međuvremenu ona je odgajala dvoje djece i podržavala muža u radu i u njegovim željama za uspjeh. Kad su djeca porasla, Đorđo je dobio katedru na univerzitetu, jednu u Italiji, a jednu u Bostonu. Onda je muž pomogao ženi da završi studije. Ema je upisala dijetologiju i dobila jednu kolumnu u novinama za svoje recepte. Završila je fakultet i upisala se u ekskluzivne klubove gdje je Đorđo već bio poznat.
Nijedno od njih nije ostalo iza. Zajedno su se uputili na jedan put gdje se samo udvoje stiže. U toj alhemiji, za uspjeh, postoje prirodni sastojci, privrženost i njega. Ako ne njeguješ drugog kao sebe onda će ono, s vremenom, izgubiti ili smanjiti vrijednost kod sebe lično, ali i kod partnera. Onda će jedno ostajati pored drugog da bi se kitio tuđim perjem ili da se grije pored tuđe vatre. Tu počinje da fali privrženost jer se potcjenjuje rad i vrijednost onog drugog. Onda je to početak kraja za dobar par i za uspjeh.
Ali, dok jedno drugo njeguju, dok učestvuju u jačanju duha, kao intimnog rasta, i društvenog uspjeha, kao dokaz kvaliteta socijalnog bivstvovanja i saradnje, onda se vrijednost pojedinca u paru razvija istovremeno i nijedno ne zaostaje. U toj alhemiji ljubav se njeguje i uzgaja, ne zapušta se, o njoj se vodi briga kao o bašti u kojoj želiš osjetiti miris zumbula i jorgovana. Naravno, u svaku baštu može da uleti neki baksuz, može da bude previše leda ili sunca, ali kad se ne zapušta, cvijeće ponovo zamiriši i tu duh lagano vine u visine.
Sad kad ih sretnem, osjetim da su i Đorđo i Ema dvije uspjele ličnosti, ali svaka je dopunila drugu sa nekim elementima koji su falili ili koji su bili zakržljali. Nijedno od njih, kao niko od nas, nije dovoljan sam sebi. Mi smo socijalna bića. Naš razvitak zavisi umnogome od toga koga ćemo sresti na našem putu, s kim ćemo podijeliti kraće ili duže staze našeg putovanja.
Iz njihove priče sam shvatila da onog momenta kad jedno počne da ponižava drugo i kad se ta loša navika svede na pomanjkanje brige o drugom, onda je par već izgubio svoj put. Onda može samo da potuckuje po kojekakvim stazama ili da se zaustavi kod prvog pozlaćenog vola i od njega napravi svoj oltar i svoju vječnu liturgiju.
Po prirodi nisam zavidna, pa ne mogu zavidjeti ni Emi i Đorđu, ali zaista požalim kad vidim da ima samo tako malo ljudi kojima ova filozofija, ova alhemija para uspijeva. A svi to želimo, svi tražimo njegu i privrženost.
Gdje smo se to spotaknuli? Gdje smo zabasali? Hoćemo li se vratiti našem omiljenom cvijeću i pobrinuti se da zamiriše?
Postavite pitanje
Poštovani čitaoci, vaša pitanja za dr Nadu Starčević-Sabadini možete slati na mail deskŽnezavisne.com. Dr Starčević-Sabadini je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Milanu, smjer za psihologiju, i autor je metoda rada "Makos21", efikasnog instrumenta u pronalaženju i ponovnom uspostavljanju ravnoteže zdravlja u sferi emocija. Autor je više knjiga.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
