"Dugo sam osećao da me boli duša. Pritiskalo me je u grudima, bolelo, gušilo. Tražio sam pomoć, ali nigde nisam našao razumevanje i izlečenje. I onda, kad sam uradio to što jesam, kad sam ubio, moja duša se oslobodila", započeo je P.I. (32) svoju priču.
Ovaj muškarac se već sedam godina i dva mjeseca nalazi na Odeljenju psihijatrije u Specijalnoj zatvorskoj bolnici u Beogradu.
Dok priča staloženim i smirenim glasom, izbjegava da otvoreno kaže na koga je to, u trenutku pomračenja svijesti, podigao ruku.
"Tužna je to priča. Ubio sam člana najuže porodice. I kad sam to uradio, više me ništa nije gušilo i počeo sam normalno da dišem", kaže ovaj mladić kome je sud odredio mjeru obaveznog psihijatrijskog liječenja.
Njegove tegobe nisu na vrijeme prepoznate i nije liječen, što je prouzrokovalo sve ono što se kasnije desilo.
"Išao sam kod psihijatra, čak tri puta. Odlazio sam i sam i sa majkom. Međutim, doktor nije prepoznao moju bolest, nije znao da vidi da me duša boli. Išao sam i kod vidovnjaka. On mi je rekao da to što me steže u grudima, ne da mi da dišem. Rekao je da je to grč kojeg ću se jednom osloboditi. I jesam. Sad normalno dišem, ništa me ne steže i ne boli", objasnio je P.I. za Novosti.
On smatra da se bliži dan njegovog dugogodišnjeg liječenja i izlečenja.
"Znam da je bolest uradila sve ovo od mene, kao i 'otrovna' marihuana, koja je ko zna šta proizvela u meni. Međutim, mislim da sam sad ozdravio i da više nema potrebe za mojom daljom terapijom i ostajanjem ovde, u bolnici. Voleo bih da izađem napolje i da sam spoznam da li mogu da nastavim da živim bez terapije ili ne", navodi P. I.
On priča da, bez obzira na ono što je učinio, ima podršku od najbližih u porodici, ali i prijatelja i medicinskog osoblja u bolnici.
Njima najviše vjeruje jer i oni vjeruju u njega, iako mu u bolnici dani sporo prolaze.
I D. P (27) ima sličnu priču. On je prije pet godina, počinio je zločin.
Ubio je svoju baku i potpuno je svjestan toga, kao i svoje bolesti.Zbog svog postupka žali.
"Nisam kriv, bolestan sam. Žao mi je, ali ne mogu da popravim učinjeno. Ne sećam se tačno svih detalja i onoga što je prethodilo ubistvu bake, inače očeve majke. Znam samo da sam, nekako, iz čista mira otišao kod nje i izbo je nožem. Takođe, ne sećam se ni onoga što je potom usledilo...", prisjeća se D. P.
On priča da je imao problema kako sa roditeljima tako i sa vršnjacima, ali da niko iz njegove okoline to nije spoznao na pravi način.
"Nisam bio problematično dete ni mladić. Družio sam se sa vršnjacima, izlazio, imao devojke. Ipak, vrlo često sam u sebi tugovao i bio povučen u odnosu na ostale drugare. Kao da mi je uvek nešto ili neko nedostajao. Zbog svega toga pribegavao sam i narkoticima, marihuani, koja može da bude jako opasna. Nekoliko puta sam tražio pomoć psihijatra, čak bio i na kratko na hospitalizaciji i pod terapijom. A onda, lekari procene da je sve u redu, skinu me sa lekova i puste kući", priča on.
Čovjek koji dosta vremena provodi sa pacijentima bolnice je primarijus dr Goran Bogojević, psihijatar, načelnik Službe za zdravstvenu zaštitu.
On se u potpunosti i profesionalno i privatno predao svom poslu i ljudima koje godinama pokušava da razumije, opravda, liječi i izliječi za ono za šta ih zakon, ali prije svega okolina, osuđuje i odbacuje.
"To su samo bolesni ljudi koji su u jednom trenutku, kada su bili bez terapije ili pak kod kojih nije na vreme prepoznata bolest, reagovali i napravili problem. Nažalost, mi ovde se bavimo posledicama, okolina osuđuje, a oni, poput porodice i okruženja, nisu reagovali na vreme i sprečili da neko strada", objašnjava dr Bogojević.
Po riječima psihijatra u ovoj ustanovi najstariji pacijenti imaju i 80 godina. Ono što zabrinjava, međutim, jeste činjenica da je sve više mladih, među kojima ima mnogo narkomana.
On takođe dodaje da je najveći problem ipak mali broj zaposlenih.
FOTO ILUSTRACIJA
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.