Život

Teksas holdem nije kocka, već misaona igra kao šah

Teksas holdem nije kocka, već misaona igra kao šah
Foto: Ilustracija | Teksas holdem nije kocka, već misaona igra kao šah

LAS VEGAS, BANJALUKA - Rene Rajković iz Banjaluke, nekada savjetnik mladih, radnik na prekookeanskim kruzerima, ni sanjao nije da će jednog dana postati jedini čovjek sa čitavog Balkana koji će punopravno učestvovati na najvećim svjetskim samitima kada je u pitanju nikada popularnija igra poker.

U svijet pokera je, kaže, ušao čudnom silom prilika. Godinama je radio s mladima kao savjetnik, s nevladinim organizacijama sve do trenutka kada na kruzeru na kojem je radio nije upoznao čovjeka koji mu je rekao da je posao u kazinu odličan, dobro plaćen. Poslije toga je završio kurs za krupijea.

"Prošao sam sve pozicije u kazinu, ali mene je uvijek privlačio taj turnirski sportski dio pokera i ka tom cilju sam i krenuo", kaže on.

Poslije godina napornog rada stigao je i uspjeh, u svijetu je poznato lice, u svojoj zemlji priznat.

"Ovo mi je već treći put da prisustvujem samitu turnament direktor asocijacije i tačno je da sam jedini član s punopravnim glasom s Balkana. U Evropi ima još ljudi iz Italije, Francuske i tako dalje, ali odavde ne", kaže Rajković i dodaje da mu laska što je na neki način jednak s ljudim koji vode najveće svjetske turnire.

Na samitu svake godine učestvuje između 200 i 300 ljudi iz čitavog svijeta, a ako se zna da je teksas holdem u Bosnu i Hercegovinu došao prije dvadesetak godina Rajkovićev status je još značajniji.

"Kada sam prve godine otišao i javio se za riječ te tražio da polažem ispit za vođenje poker-turnira, to je njima bilo interesantno jer je cilj da poker bude globalna igra i da čovjek koji igra u Bogoti, Vegasu ili Banjaluci ima ista pravila koja će se poštovati, tako da su bili iznenađeni i srećni što će neko s ovog područja učestvovati u svemu tome", govori on.

Poslije nekoliko posjeta Gradu grijeha postao je, kaže, poznato lice, vrlo dobro prihvaćeno.

"Pored toga mi imao turnir gdje igraju samo učesnici samita, gdje se družimo, upoznajemo, pričamo anegdote i svoje probleme s kojima se susrećemo, tako da je to jedno neformalno druženje, gdje se mnogo toga u jednoj opuštenoj atmosferi riješi i sazna", ističe Rajković.

Samiti se, inače, dešavaju svake dvije godine. Sada se, kako kaže, lome koplja oko vremena u kojem igrač mora da odluči da li će igrati ili baciti svoje karte.

"Prije je bilo pravilo od 55 plus 5 sekundi, sada je to 25 plus 5 sekundi, znači duplo manje, sve kako igrači ne bi oduzimali dragocjeno vrijeme u igri. Naravno, i tada postoje situacije kada je trenutak stvarno težak za odluku, ako je u pitanju veliki ulog ili se radi o all-in-u, to jest eventualnom ispadanju s turnira. U tim i sličnim slučajevima direktor turnira može donijeti odluku da igraču omogući više vremena za odluku", navodi Rajković.

Na svojim putovanjima upoznao je sve najveće igrače pokera, za koje se ni ne zna tačno koliko su "teški", za njih kaže da su potpuno normalni i opušteni.

"Moj utisak je da su to obični ljudi, poprilično ljubazni. Tu bih istakao Danijela Negranua, koji je poprilično pričljiv tip", kaže on.

Na ovim prostorima i dalje vlada uvriježeno mišljenje da su poker-turniri klasična kocka, dok se u stvari radi o misaonoj igri, nešto najbliže šahu i bridžu, predrasuda je i dalje prisutna.

"Poker nije sport jer nema taj fizički predznak, ali je misaona igra. Postoje lige, bodovanje, može se pratiti napredak igrača. Problem je što ljudi i dalje ne prave razliku između turniskog pokera i igre za novac, gdje u suštini možeš izgubiti ili dobiti koliko god imaš para. Na drugoj strani turnir je specifičan. Kada igrač ispadne ne može dalje nastavljati kockati. To je ono što razdvaja te dvije vrste. Ipak, najveći problem za označavanje pokera sportom je taj efekat sreće, jer uspjeh najvećim dijelom ne zavisi od umijeća nego od sreće. Ti možeš biti odličan matematičar, znati koliki ti je postotak, ali sreća opet na kraju ima veći efekat nego umijeće. To nam pokazuje i "Vorld sirius of poker", koji je svojevrsno svjetsko prvenstvo u pokeru, gdje su najbolji igrači svijeta ispadali, a na kraju ogromne cifre osvajali totalni anonimusi", ističe Rajković i dodaje da je za bh. poker-scenu nezahvalno reći bilo šta.

"Velika je ovdje diskonekcija unutar svega. Prvo, tržište je veoma malo za bilo šta, trebalo bi da se vežemo sa susjednim zemljama. Što se tiče igrača, imamo dosta dobrih. Realno, kada bi se pravilo nešto na širem nivou imali bismo šta pokazati, u Banjaluci se najviše igra, zato ovdje upravo pokušavamo da okupljamo region", priča Rajković.

Jedan od planova za budućnost je organizovanje lige koja bi poker scenu digla na, kako kaže, viši i bolji nivo. To bi bilo svojevrsno prvenstvo BiH u više kategorija, jedan protiv jedan, timski te klasičan teksas holdem.

Ipak, realizacija plana je daleko, prije svega jer Banjaluka nema funkcionalan aerodrom.

"Nažalost, dosta ljudi znam iz ovog svijeta i veliki broj njih bi htjeli da nas posjete, jer Banjaluka je dosta privlačna kada je pogledate na internetu. E sada, kod ove vrste ljudi veoma je bitno ne gubiti vrijeme. Oni bi izdvojili jedan vikend da dođu ovdje, ali traže da mogu odakle god sletjeti na banjalučki aerodrom. Sad sam imao slučaj u Vegasu, pita me čovjek odakle sam, ja mu kažem i on je bio oduševljen, mi smo mu neka egzotika, rado bi došao i onda ja njemu ni sam ne znam kako objašnjavam da imamo aerodrom, ali nema leta. A, svi ti ljudi bi potrošili novac i na smještaj, u ugostiteljskim objektima i slično", kaže on.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije