Ulazimo u svijetlu i lijepo opremljenu sobu za prijeme g. Nasmiješenog, iz koje se kroz stakleni zid zdanja u Bauhaus stilu vidi živopisna bašta u engleskom stilu. Godina je 2045. i g. Nasmiješeni je već zašao u sedmu deceniju svog života, ali je, što se kaže, lijepo ostario.
Let iz Njujorka preko Londona za Banjaluku bio je prijatan, između ostalog i zahvaljujući modernom banjalučkom aerodromu, koji je jedan od najprometnijih u ovom dijelu Evrope, a vožnja autoputem na sjevero-istok do tridesetak kilometara udaljenog satelitskog naselja u kojem se nalazi ova rezidencija je prošla brzo. Inače, ovdje se autoputevi koriste uglavnom u lokalne svrhe i kao koridori za prolaz stranaca do Jadranskog mora. Ekološki vrlo svjesno lokalno stanovništvo radije koristi razgranatu željezničku mrežu, kojom se kreću vrlo udobni i brzi elektomagnetni vozovi. Nema potrebe da govorim da je ovdje pojam zakasniti nepoznat. Svi vozovi stižu tačno na vrijeme s odstupanjem plus-minus tri sekunde. Neko je izračunao da svi vozovi na godišnjem nivou zakasne svega sedam minuta.
Teško je zamisliti da je ova zemlja do prije svega tridesetak godina bila jedna od najsiromašnijih u Evropi i da su je čak i neke afričke zemlje počele preticati po nivou razvoja. Nivo nezaposlenosti je tada iznosio blizu 30%, procenat visokoškolovanog stanovništva nije prelazio pet odsto i pored toga što je kvalitet visokoškolskog sistema bio vrlo upitan. Spoljnotrgovinski deficit je iznosio blizu 50% BDP-a, dok su mladi školovani ljudi napuštali zemlju da bi u inostranstvu radili kao fizički radnici.
Nakon decenija sukoba odlučili smo da krenemo u drugom pravcu. U pravcu otvorenog društva
Danas se ovdje doseljavaju ljudi sa svih kontinenata, 90% radno sposobnog stanovništva je visokoobrazovano, javni univezitet ulazi u top 100 dok je, pored engleskog, standard poznavanje još jednog stranog jezika. Zemlja bilježi spoljnotrgovinski suficit prije svega zahvaljujući izvozu usluga i visokokvalitetnih tehnoloških proizvoda. Nezaposlenost je na nivou fikcione tj. oko četiri odsto.
Zbog toga je naše prvo pitanje za g. Nasmiješenog, koji je bio jedna od ključnih figura u transformaciji ove zemlje u jednu od najrazvijenijih u Evropi, kako je moguće da je ono što je osamdesetih bilo Made in Japan, devedesetih Made in Germany, u dvijehiljaditih Made in South Korea, danas Made in Republic of.
"Varate se. Platni bilans je samo statitički prikaz tokova robe, usluga, novca, vlasništva, dugova. To što mi danas proizvodimo više nego što trošimo ne znači da postoji Made in Republic of. Iako je tačno da se danas kod nas proizvode mnogi sofisticirani proizvodi, treba da znate da se oni ovdje uglavnom samo finaliziraju. Uostalom, izvoz robe čini manji dio ukupnog izvoza. Izvoz usluga je dominantan i tu bilježimo najznačajnije rezultate. Znanje i dijelovi zahvaljujući kojima nastaju ovi proizvodi i usluge dolaze sa svih strana svijeta. Pozitivan bilans je samo rezultat činjenice da im mi ovdje dajemo dodatnu vrijednost. Čitav ovaj napredak koji smo postigli je baziran samo na jednom triku. Nema naše i njihovo, nema Made in Republic of. Ima samo dobro i izuzetno dobro. Dobro nije dovoljno dobro."
Ovaj odgovor nas nije pretjerano iznenadio. Težnja za izuzetnošću u Republici je postala tema o kojoj su mnogi ugledni svjetski ekonomisti pisali knjige. Baš zbog toga insistiramo na dodatnom pojašnjenju.
"Da, g. Nasmiješeni, ali zar i proizvođači iz drugih dijelova Evrope, Amerike, Azije ne teže izuzetnosti. Kako to da je vaše izuzetno tako često bolje od njihovog?"
Sada već dobijamo iskreniji osmijeh od g. Najsmiješenog. "U pravu ste. Ima još nešto. Vidite, do prije trideset godina ova zemlja je bila primjer kako nacionalizam s primjesama šovinizma može da dovede upravo one nacije koje ga obilato upražnjavaju do ekonomskog, kulturnog i političkog dna. Nakon decenija sukoba odlučili smo da krenemo u drugom pravcu. U pravcu otvorenog društva. Otvorili smo se za druge ideje i druge ljude. Danas u Banjaluci žive brojni građani arapskog, azijskog i afričkog porijekla. Ali kod nas ne postoje geta. Naš melting-pot nije baziran na asimilaciji emigranata koji su došli trbuhom za kruhom. Daleko od toga da smo postali nadnacionalno društvo. I dalje smo ponosni Republikanci. Međutim, podizanje životnog standarda i onoga što je nekada opisivano kao konkurentnost je od nas tražilo da prvo redefinišemo značenje koncepata nacije, ulogu države i partija u društvenom životu."
Sada sam već ja zatečen. Kakve veze imaju političke partije, država i nacija sa sofisticiranim proizvodima koji se danas ovdje proizvode?
G. Nasmiješeni sada već počinje pomalo da se nećka, ali ipak nastavlja:
"Da budem iskren, duboka transformacija društva je pošla od najprizemnijih ljudskih poriva. Prvo smo isključili partije iz upravljanja javnim preduzećima. To je bio početak. I moram reći, vrlo težak početak. Pritisak na nas koji smo krenuli u reforme je bio ogroman. Čak mi je i život bio ugrožen. Osim toga, susretali smo se s objektivnim ograničenjima. Naći nove ljude koji su bili dovoljno stručni da vode javna preduzeća u gubicima ili s prekomjernom radnom snagom je bilo vrlo teško. I već tu je počeo proces našeg otvaranja. Doveli smo brojne menadžere iz drugih, uglavnom susjednih i evropskih zemalja da vode naša preduzeća. Dobili su menadžerske ugovore, ali je njihov opstanak zavisio od rezultata, što do tada nije bio slučaj. Ukunuli smo subvencije javnim preduzećima. I to nas je uvelo u dalje reforme. Morali smo da redefinišemo ulogu države i javnih preduzeća. OD DRŽAVE SMO STVORILI HOBOTNICU! Znate, biti hobotnica nije ništa loše. Hobotnica je jedna vrlo pametna životinja. U stanju je da rješava složene probleme kroz koordinaciju svojih pipaka. Kod nas ste prije imali hobotnicu koja nije upravljala svojim pipcima. Takoreći, pipcima su izrasle brojne mini-glave, pa umjesto da se njima upravlja iz centrale, kontrolu su bili preuzeli lokalni političari, koji su na rukovodeća mjesta doveli mahom nekompetentne, ali njima lojalne ljude. Nakon ove reforme, koju smo sproveli vrlo brzo (a sprovodimo je evo i danas, tri decenije kasnije), pipci su počeli da odgovaraju samo glavi, a oni pipci za koje je procijenjeno da ničemu ne služe su odsječeni.
Teško je zamisliti da je ova zemlja do prije svega tridesetak godina bila jedna od najsiromašnijih u Evropi i da su je čak i neke afričke zemlje počele preticati po nivou razvoja
I treći stub naše transformacije je bilo nadzilaženje nacionalnog, daleko temeljnije od zemalja koje se ponose svojim mondjalizmom. Znate, Francuska, Njemačka, SAD i drugi su tih godina propagirale čovjeka iznad nacije, ali bi svaki put kada njihovim privredama krene loše pribjegavale mjerama kako bi zaštitile svoje parcijalne, da ne kažem nacionalne interese. Mi smo shvatili nešto drugo. Izuzetnost je kocept iz industrijskog društva. U postindustrijskom društvu izuzetnost mora da ide ruku pod ruku s kreativnošću. Kreativnost i nacionalizam ne idu zajedno. Mi smo kroz svoje otvaranje podstakli priliv najkreativnije radne snage iz cijelog svijeta. I to je bilo to. Za razliku od Norveške i Saudijske Arabije, mi nismo našli naftu i gas da nas obogate. Naše bogatstvo su visokoobrazovani i kreativni ljudi. Rođeni ovdje i oni koji su došli. Oni ne mogu da se potroše. Njih niko ne može da nadmaši. Zato mi vjerujemo da će buduće generacije ovdje živjeti još bolje od sadašnjih."
Odlazim iz Banjaluke sa željom da se opet vratim. Možda čak i da napustim svoj posao u Njujorku i potražim posao ovdje. Čuo sam da se u Banjaluci traže mladi i obrazovani novinari s međunarodnim iskustvom.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.